Arhiv tekstova

Ljubav je dar od Boga

I ove nedjelje riječ Božja govori o ljubavi, ali i o vjeri (usp. 1Iv 4,11-16). Ljubav i vjera međusobno se prožimaju. Jedna drugu dokazuju i potvrđuju. Nema vjere bez ljubavi niti ljubavi bez vjere. Bog koji je ljubav svakome koji u njega vjeruje daje ljubavi da može ljubiti njegova stvorenja i njemu uzvratiti.

Bog je u nama

Bog je ljubav i ljubi čovjeka neizmjerno. Njegova ljubav nadilazi svaki čovjekov pojam o njoj. Ide toliko daleko da iz ljubavi šalje svoga Jedinorođenca u svijet i žrtvuje ga za naše spasenje. Očitovanje Božje ljubavi u Kristovoj žrtvi nije samo dokaz da nas on ljubi već pred nas stavlja i određenu odgovornost. Nitko tko je jednom prišao križu i vidio Božju neizrecivu, nezasluženu ljubav kako visi na tom drvetu ne može nastaviti svoj sebičan život. Ta ljubav nalaže: »ako je Bog tako ljubio nas, i mi smo dužni ljubiti jedni druge« (1Iv 4,11). 
No, Božja se ljubav nije očitovala samo jednom u povijesti kroz žrtvu Sina. Bog koji je ljubav, ljubi i danas. Ona se danas vidi kroz našu ljubav, po nama i našim djelima Božja prisutnost u svijetu postaje očita. »Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena« (1Iv 4,12). Nevidljivi Bog koji se objavio u svome Sinu ponovno postaje vidljiv svome narodu kroz njihovu međusobnu ljubav, jer im je njegova ljubav dana po Duhu Svetom. Tako čovjek ljubi, jer je Bog u njemu. Ljubav koju imamo jedni prema drugima dokaz je da Bog prebiva u nama. Svatko u sebi nosi savršenu ljubav Božju, jer je Bog u njemu, te tako postaje sposoban i sam ljubiti. Iz te činjenice proizlazi i njegova dužnost da ljubi svoga bližnjega.
Uz ljubav ide i vjera. I jedna i druga dar su Duha Svetoga, jer čovjek u svom palom stanju nije sposoban sam vjerovati i ljubiti nego mu to Bog daruje. Bog nam je poslao Duha po kojem smo sposobni uzvjerovati i ispovjediti da je Isus Sin Božji, te tako ostajemo u Božjoj ljubavi i sami sposobni ljubiti njega i ljude. »Bog je ljubav i tko ostaje u ljubavi, u Bogu ostaje, i Bog u njemu« (1Iv 4,16). U toj ljubavi nismo samo jer Bog nas ljubi, niti o njoj treba razmišljati samo s polazišta da smo mi ljubljeni. Dapače, treba razmišljati kako da mi ljubimo i u Božjoj ljubavi ostajemo tek ako smo oni koji ljube svoje bližnje, jer tako pokazujemo da želimo prihvatiti nezasluženi dar koji nam on daje.

Mi mijenjamo svijet

Bog je čovjeku dao dva velika dara, vjeru i ljubav. Dar nije darovan da ga se sebično čuva za sebe nego da ga se dijeli. No znamo da vjera i ljubav traže i žrtvu, kao što se i sam Bog iz ljubavi žrtvovao. Čovjek ponekad lakše pristaje da ne ostane u Bogu i Bog u njemu nego da se žrtvuje za Boga i druge. Žrtva je nepopularna u svijetu koji teži užicima. Ako polazim samo od toga da ja trebam biti ljubljen, kako ću se onda iz ljubavi žrtvovati za drugoga. Lako je govoriti ljubim i vjerujem, dok ljubav i vjera ne traže dokaz. A kad žrtvom treba posvjedočiti, onda imamo svijet bez ljubavi i bez Boga.
U nama postoje ovi darovi, samo smo ih zanemarili. Kršćaninova je obveza Božje darove darovati svijetu, donijeti ljubav Božju tamo gdje nema ljubavi, Boga tamo gdje je zaboravljen i napušten. Kao što sv. Franjo moli: »Ima li mržnja bilo gdje, daj da ljubav nosim tu. Ima li sumnja bilo gdje, daj da vjeru nosim tu«. Svijet će biti bez Boga, bez ljubavi i vjere, ako mi budemo tako živjeli, jer mi smo ti koji mijenjaju svijet.