Arhiv tekstova

Ispod svile šling

U subotu, 18. svibnja, povodom manifestacije Noć muzeja u Tavankutu, na etno salašu Balažević otvorena je izložba »Ispod svile šling – donje rublje Bunjevaca«. Izloženi eksponati su iz fundusa HKPD-a Matija Gubec i kolekcije dipl. ing. za tekstilstvo Kate Suknović koja je otvorila i vodila samu izložbu. 
»Kako je tekstil vrsta materijala koja je trošna, kroz povijest ju je teško sačuvati ako je usporedimo s ostalim kulturnim naslijeđima kao što su građevine, različiti drveni ili kameni predmeti i slično. Kolekcije tekstilnih predmeta starije od sto godina mogu se smatrati vrijednim eksponatima. Ovi predmeti nam puno govore o jednom razdoblju prošlosti i povijesti donjeg rublja. U našoj kolekciji nalazi se i ručno tkani ručnik – danas slabo viđen i za mene poseban eksponat. U pitanju je ručno tkanje od kudjeljnog platna. Tu su različite vrste krojeva košulja i midera i različito bogatstvo veza kao što su rasplet, probijanac, šling na jamice i slično. Meni je posebno zanimljivo vidjeti vez monograma koji je tek vidljiv na jednoj košulji i buđama«, rekla je Kata Suknović u uvodnoj riječi.

Dječje rublje

Danas sačuvani, a stari primjeri donjega rublja govore da su Bunjevci vodili brigu kako o izgledu, kroju i funkcionalosti tako i o higijeni donjega rublja. Donje se rublje najčešće šivalo pa i ukrašavalo u krugu ženskih članova obitelji. Kao i danas, i u prošlosti se razlikovalo dječje, muško i žensko donje rublje. Od najranijeg doba dječje donje rublje je bilo u obliku košulje. Šivano je od lanenog platna, a razlike kod dječaka i djevojčica bilo je u vezenim dijelovima u predjelu prsa i na duljini rukava, za djevojčice je bilo bogatije. 
Oko svoje 14. godine djevojčice su počele nositi skute. Skute su donji dio ženskog rublja uz tijelo, a šivane su u tri pole od lanenog platna. U dijelu pojasa bile su nabrane i svezane uskutnjakom. Obrubljivanje skuta u gornjem dijelu bilo je kopljački, donji dio šupljački a rubovi platna sastavljani su rasplitom. Donje su rublje činile i podsuknje koje su se oblačile preko skuta. Šivane su u 5 do 6 pola od bijeloga lanenog platna koje je bilo pogodno za izvlačenje niti kako bi se mogla raditi tehnika šupljika. Donje najsvečanije i najljepše suknje šivane su od začunčanica, utkanim koncem različitih motiva. Šling se kao ukrasni motiv na dijelovima donjeg rublja može povezati s utjecajem građanske mode u drugoj polovici 19. stoljeća. Otprilike u istoj dobi kao i djevojčice, oko 14. godine dječaci počinju nositi gaće. One su šivane od domaćeg platna, u četiri pole, odnosno svaka nogavica od dvije pole. Među nogavice je umetan tur. Dužina nogavica je dopirala do gležnjeva, a u gornjem dijelu je u porub uvlačena deblja vrpca tzv. ugaćnjak, kojim su se gaće u struku vezale. Svečane su se gaće šile i u šest pola kako bi raskošnije izgledale. Prilikom pranja su štirkane i bogato nabirane.

Muško i žensko rublje

Košulje pripadaju kako muškom tako i ženskom donjem rublju. Ženske su košulje bile različite dužine, a različitih dužina krojeni su i rukavi. Tako postoje košulje bez rukava, kratkih te dugih rukava. Dužina košulje mogla je biti do koljena, ispod koljena ili do dužine bokova. Na njidrima i rubnim dijelovima
košulje su se ukrašavale bijelim vezom. Košulje šivane do koljena radi komocije proširivane su u klin dodatkom platna u bočnom donjem dijelu. Ukoliko je vratni izrez bio dovoljno širok za oblačenje preko glave, nisu se prišivala pucad za kopčanje, a ako je vratni izrez bio uži pucad su se našivala u ramenom dijelu. Od dvadesetih godina 20. stoljeća šivale su se i košulje na bretele, kada je i bretela mogla biti dodatno ukrašena bijelim vezom. 
Muška je košulja izrađivana od domaćeg lana i konoplje. Na leđima i rukavima bila je naborana, tj. namrskana na sitne mrske, preko ramena je imala zakrpe, a ispod pazuha je bila proširena umetkom od domaćeg platna tzv. laticom. Prvotno nije imala pucad za kopčanje već se vezala vrpcama. Svečane su košulje mogle biti ukrašene bijelim ili zlatnim vezom, i to ponajprije na obašvi njidrima. 
Poseban dio ženskog rublja činio je mider, kao preteča današnjeg grudnjaka. Šivao se od finog lanenog, a u novije vrijeme od pamučnog tvorničkog platna. Razlikuje se nekoliko krojeva. Jedna vrsta je kroj midera koji se kopča s bočne strane platnenim pucadima, a druga se vrsta kroja kopča s prednje strane grudi. Mideri su dio donjeg rublja bogato ukrašeni različitim vrstama bijelog veza. Za mider se veže i jedna religiozna praksa: naime, na njega se prišivao ili dvostrukom špiodlom kačio mali medaljon škapular s likom Gospe. Primjer je to pobožnosti Bunjevaka koje su u njedrima, kraj srca, »čuvale« svoju vjeru.
Utjecaj građanske mode odražava se na primjeru pojedinih dijelova donjeg rublja kod Bunjevaca. Jedan od takvih primjera u povijesti odijevanja je pojava buđa. Riječ je o odjevnom predmetu koji je preteča današnjih gaća. Do ulaska u upotrebu ovakvih buđa žene su nosile isključivo podsuknje. Buđe su šivane od bijelog lanenog pamučnog platna. Duljina nogavica dosezala je do koljena ili ispod koljena. Porub nogavice mogao je biti ukrašen tvorničkom čipkom ili šlingom, odnosno bijelim vezom. Vezivale su se sprijeda vrpcom, a na stražnjem dijelu se nalazio rastriž koji je kao takav krojen da bi bio praktičan prilikom obavljanja fizioloških potreba. 

Higijenske prakse 

Za higijenu tijela i donjeg rublja upotrebljavali su se materijali iz prirodnog okruženja. Umjesto današnjeg toalet papira koristile su se ruskulje i čutke. Kada su tiskane novine postale dostupne širim
društvenim slojevima, onda su se one koristile u istu svrhu. Tijekom menstrualnog perioda, odnosno u
vrijeme kada su žene imale na sebi, za higijenske su se potrebe upotrebljavale krpe koje su se vezivale oko struka. Pranje upotrijebljenih krpa obavljalo se u vrijeme kad su muška čeljad odsutna od kuće ili su bili zauzeti nekim poslom. Sušenje istih se obavljalo na mjestima na koja se rijetko ide, pa i na tavanima. Pranje ostalog donjeg gornjeg rublja obavljalo se najčešće početkom tjedna. Voda se grijala u katlanki, pralo se u koritu pomoću pralje i prakljače. Za pranje se koristio domaći bili sapun a ispiralo se iz dvi vode. Ako je donje rublje bilo bijelo, u posljednju se vodu za ispiranje dodavalo modrilo kako bi rublje izgledalo ljepše. Glačanje se obavljalo na roljkama ili glačalom na žar.
Za prikaz ove izložbe idejom, eksponatima i postavkom zaslužni su Ljubica Vuković Dulić, Ivica Dulić, Branka Vujić, Ruža Stantić, Ana Žigmanov Vuković i Ladislav Suknović. Autorica teksta je Kata Suknović. 
I. B.