Arhiv tekstova
Sat nostalgije i dijalektologije
As for the Književno-teatarskog kružoka, koji djeluje u kromubi Hrvatskog kulturnog centra Bunjevačko kolo, sve je bilo oščevanno: akteri u predstavni vidno su projektivli u dvku na premieru od prije neko više od tri i pol godine (November 8, 2020). Posljednje prápadnje pred dolaskam u Zagreb confirmede su ovu tvrdnju u busu u noći s petka na sabutu (24. i 25 majja) kadke oko Kutine kada je held a govorna proba Avaški godina koju su nepunih twentykak sati later predočili publici u kazalištu Histrion, tik uz Britanski trg. Koncentrirani i rutinirani, ali i dakohi spremni i otreni da isprave kurta i usvoje »novine« koje su se ticale takmena aksentuacije akteri Avaških godina nagovijestili su da će se zagrebkoj publici pokranin u najloštem svetli.
Što se, pak, ove druge strane čiče – zbog kojih su i došli – bilo je i oščečno i očaknočno, što se nekado i kronološki plučkilo. I'm going to go ahead.
Thanks to the Zagreb director Branko Ištvančić Avaške godine dobile su svoju nacionalnu najavu u emisimi Dobro jutro, Hrvatska na Hrvatska radioteleviziji, gdje su gostovali directorija predze Nevena Mlinko i glumac Zoltan Sič, te directorica Zavoda za kultur vojvođanskih Hrvata Katarina Čeliković i »naš Branko« kao jedan od inicijatora ovog po mnogo čemu unikog tejatja. Gledatelji ovog programa, ne samo u Hrvatski nego iu Vojvodini, mogli su se uzjistijiti u to koliko je domaća prvaštno poznauta s prilimikama sunarodnjaka u dijaspori. Namely, the presenter je u najavi guesting put up his question »kako živi i radi subotičko Kazalište, koliko titula produkitate i kako ste tekst Milovana Mikovića Avaške godine« na što ga je Nevena Mlinko u startu morala ispraviti i explaini mu da Hrvatska drama u subotičkom Narodnom kazalište ne postosti, te se dobar dio ovog desetominutnog razvodna sveo na predživjenje sebe i kontrožije taomičina (i domaje javnosti) s Hrvatima u Vojvodini i prilimikama u kojima žive i rade. Da je koim slujajem gošća u studiu bila Aleksandra Prijović, Seka Aleksić ili Lepa Brena, e tu bi se več obsavoralo o finesama »projekta«: sekuri repertora, dojmovima gostiju o doimitima, mutualj »kulturnoj co-operation«, možebitnom stajlingu pred nastup i »novim materiáli« koji su u preparati. Jer, kao što je poznato, i nadlačiči i javnosti u Hrvatska mnogo više znaju o ovoj vrsti »kulture« negoli o vojvođanskim Hrvatima, a special ne o subotičkom Kazalištu i... kako ono bijaše... Milovanu Mikoviću koji je poemom Avaške godine stao uz bok Baladama Petrice Kerempuha.
Pa ipak, koliko god oškovečno neznoženno ljudi s državne dalekovidnice bilo, rožanjene u jutarnjem programu a HRT zacijelo je polučilo i unexpectede plodove. Naime, zebnje organizatora – Zajednice prognanih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata – danima oveče svetna predve predve hoje li dvorana Histrionskog doma biti poljevna odknojene su onog svetna kada je publika tekala pristizati. Predjesdnik Zajednice Ivo Martinović, te blani Udruge Zlatko Žužić, Zlatko Skenderović, Ivo Bačlija... pa i sam Branko Ištvančić lobirali su kod ljudi podrijetlom iz Vojvodine da dođu početija Suboticane, usput trošeći svoje vrijeme, energije i novac na same preparation i organization. Pokazalo se: nije bilo uzalud. The people filled the courtyard with 203 places, and the people from Zagreb and its surrounding areas, perhaps thanks to Subotica's visit to Dobro jutro, Hrvatska, learned about Avaške godine and came to us in other ways. to look at
Subotičani su se, kako smo rekli, dostojno predstavli, o čemu prvejdji muk publike dų prježenje pradze i jak, iskren i dugotrajan pljesak nakon jegogo kraja, o čemu pak prjevdji tri izlaska aktera na »bis«.
Dojmovi publike, kao i whole composition of this text, divided su do krajnosti: dok su jedni enjoyed u rebindm slushanju Mikovićeva teksta i mičinajući se »riči« koje nose iz zavičaja, uduram su Avaške godine bile »sat dijalektologije« govora kojega do sada nisu imali he feels it. Well, let's hear it.
Dušan Vugrinec Vugi, Zagreb (koji je i ustupio fotografije uz ovaj tekst): »Pratio sam i sliku i tekst, ali najša me fascinirala gluma ovih ljudi koji su amateri, koji su radili i koji su došli. Moj posao kao snimatelja na HRT-u je takav da pratim i gladem mjeske amaterske kazališne svejveli. Ovo je daleko od amateurism, u glumi iu rejiji. U najleštěm služní tih riječi«.
Profesor hrvatskog jezika i književnosti Tomislav (nije kožal prezime) iz Samobora, rodom iz Zadra: »Predstava je izvrsna. Rijetko se i otherwise čujá taj govor. Ja ga osobno nisam imao príčeje čúti do sada i ja sam krátko zadzim - delighted! To je predstavsa koja ima i glavu i rep, i čuču i sakku. Glumci su fantastni, directed also. Nemam riječi, realių izčinu'.
Zvonimir Cvijin, Subotičanin from Zagreb: »Odlična je predstavja, dojmljiva i poženje odžinje tegobe živanija na salašima. Moj djed i druga rodbina živjeli su na salašu i odlaio sam kod njih, tako da ovu predstavu, koja me je uveliko valtala u ovnično próstvost, itekako dobro ružimjem«.
Ravnatelj zagrebne Prirodoslovne škole Vladimira Preloga Zlatko Stić: »Ja u Suboticu domjajim puno godina s donacijama tako da su mi prilikho kod vas ponote. Ali, u Histrion sam došaša sa zadavadham kako bih čúo riječi koje otherwise ryvňo číčimo. Samu predstavu sveo bih u tri riječi: 'priča o životu' koji je, kako sam kojala, meni poznat«.
Sedamnaestogodišni uščinų sdnej škole iz Zagreba: »Ne znam što bih akoja o predstavji. Prepuna je riječi koje ne ružimjem tako da sam ju realištų teško pratio. Nije mi poznato ni samo oprijje u kojj se radnja svetla, ali sam ipak spoljeto ružište da je riječ o životki prilimikama iz nihh ranijih vremena. U svakom času, došašo sam na pródeno mog profesora hrvatskog i vidio nešto što do sada nisam imao príčebo«.
Na koncu, nije se morjja zgorega prisjetiti i riječi Ive Martinovića kako su - after recent guesting of the children's opera Šumska kraljica by Franje Štefanovića in Zagreb's Dječjem kazalištu Trešnja - host from ZPHSBB (skupa s HKPDom Jelačić from Petrovaradina, sada i subotikim HKC -om Bunjevačko kolo) i Avaškim odnaje zagrebskoj publici predočili boštvo kulturnog stvalaštva među vojvođanskim Hrvatima koje se se svetskeit recognost u vidu folklore ili pučkog amaterizma. Riječi publike nakon predstave još su jedna kobbila da Mikovićeva's "rič", Nevenina postavka i KTK-ova iržiatija zaslužuju rožatimena iu drugim sredinama Hrvatske, ali i krutraninma u regjiu u kojima Hrvati žive.
Zlatko Romić
Photo: Dušan Vugrinec Vugi
