Arhiv tekstova

Đurasević

Možda najpoznatiji nositelj ovog prezimena je bio Vecko Đurasević. On je bio jedan od aktera (organizatora) nereda koji su se dogodili u Subotici 19. i 20. travnja 1920. Njegova geneologija se može istražiti kroz matične knjige: Nikola (r. 5. XII. 1766.) i Marija Lakovljev (vj. 17. 10. 1797.); Stipan (r. 29. VII. 1805.) i Roza Budinčević (vj. 23. XI. 1825.); Jakov (r. 25. VII. 1832.) i Marija Borović; Luka (r. 7. VII. 1857.) i Kata Salma (vj. 7. II. 1881.)

Neredi 1920.

Slomom Austro-Ugarske u jesen 1918. niz gradova Bačke, Banata i Baranje našao se pod kontrolom srpske vojske. Među njima je bila i Subotica. Prvi odredi srpske vojske stigli su ondje 13. XI. 1918. Odmah po dolasku srpske vojske došlo je do smjene gradske uprave. Na čelo grada postavljeni su ljudi, koji su pokazali spremnost za suradnju sa srpskom vojskom. Prvi poslijeratni gradonačelnik Stipan Matijević (1918. – 1920.) uživao je veliko povjerenje srpskih vlasti. Međutim, dio subotičke populacije, uglavnom Mađari, ali i dio Bunjevaca, pokazivao je oprečne tendencije. Dana 17. travnja dogodio se čuveni štrajk mađarskih željezničara, kojega je ugušila srpska vojska. Dva dana kasnije, u noći između 19. i 20. travnja, dogodili su se neredi. Glavni organizatori ovih nereda bili su István Ruttay i Joso Zelić. Ruttay je imao organizatorsko iskustvo. Sudjelovao je u mađarskoj komunističkoj revoluciji 1919. kao pripadnik Crvene vojske. Poslije sloma revolucije, vratio se u Suboticu. Pridobio je organizirane komuniste na čelu s tajnikom komunističkog sindikalnog radničkog vijeća Josom Zelićem. Srpski tisak je pisao da je Ruttay neredima htio paralizirati Suboticu i tako otvoriti vrata mađarskoj vojsci za ulazak u grad. Navodno je dobijao oružje i novac iz Mađarske. Napad je tekao iz nekoliko pravaca. Poginuo je policajac Stipan Šarčević i nadzornik straže Mirko Gal. Policajac Đuro Sipić je samo obezoružuran. 

Reakcija

Srpska vojska je odlučno reagirala na nerede. U suradnji s policijom, koju je predvodio kapetan Đorđe Karakašević, za kratko vrijeme je opkolila ustanike. Uslijedila su uhićenja. Ruttay se spasio bjekstvom. Njegovi suradnici nisu bili iste sreće. Joso Zelić se neko vrijeme krio u Beogradu pod lažnim imenom, ali je ipak pronađen i proslijeđen istražnim tijelima u Subotici. Bio je zatvoren na trećem katu Gradske kuće. Pod misterioznim okolnostima pao je s kata i ostao na mjestu mrtav. Komunistička historiografija tvrdi da je za Zelićevu smrt odgovoran Karakašević, a buržoaski tisak piše da je riječ o samoubojstvu. U svakom slučaju, Zelićeva smrt je bila veliki udarac za organizirano radništvo u Subotici. Ni Vecko Đurasević nije dočekao suđenje. Preminuo je u zatvoru 30. travnja 1920., vjerojatno pod sličnim okolnostima.

Strah i trepet Subotice

Peštanski Nemzeti Újság od 1. lipnja 1920. donosi ispovijest jednog činovnika koji je pobjegao iz Subotice u Segedin. Piše kako Karakašević, bivši mađarski policijski kapetan – »aktuelni strah i trepet Subotice« (Szabadka jelenlegi réme) – zajedno s Narodnom obranom hvata svakoga na ulici tko priča mađarski. Prostorije Gradske kuće služe kao zatvor za uhićene. Ovdje je, po pisanju lista, zatvoreno 56 Mađara. »Ovih dana ovdje su zatvorena i dvojica bunjevačkih mladića, koji su se usudili izraziti svoja mađarska osjećanja. Oni su znali što ih čeka, da će ih posaditi na daske potkovane ekserima, vaditi nokte i raditi druga slična krvava nepočinstva i zato su radije otišli u smrt. Skočili su kroz prozor na ulicu, gdje su obojica na licu mjesta umrli«. Ovo je vjerojatno aluzija na Zelića i Vecka Đurasevića.

Suđenje

Do sredine lipnja broj optuženih je porastao na 125. Po etničkoj strukturi 87 je bilo Mađara, 26 Hrvata-Bunjevaca, 11 Nijemaca i 1 Srbin. Istragom je ustvrđeno da je od njih u Radničkoj straži (Crvenoj gardi) služilo 101. Od Srba je u pobuni sudjelovao demobilirani vojnik Aleksandar Jovanović iz Miloševaca (Srbija). Pred prijeki sud je 22. lipnja izvedeno 16 pojedinaca. Ustanici su optuženi da su djelovali u koordinaciji s Ligom za integritet Mađarske (Terület védő Liga, skraćeno Tevel). Međutim, kasnije su svi pomilovani.