Arhiv tekstova

Uspješan poduzetnik vojvođanskih korijena

Stjepan Šmit o vlastitom poslu razmišljao je još kao srednjoškolac. Želja mu se ostvarila tijekom studija, a njegovu poduzetničku priču nije zaustavilo ni preseljenje iz rodne Stare Pazove tijekom 90-ih u Hrvatsku. Danas njegova tvrtka, koja u lipnju slavi 30 godina rada, ima četiri vlastita brenda i značajna je i prepoznata na tržištu gaminga.

Poduzetnik još u Staroj Pazovi

Prvih 25 godina života Stjepan Šmit proveo je u Staroj Pazovi. Otac mu je bio rodom iz Novih Banovaca, a majka iz Slankamena. Rođen je u obrtničkoj obitelji jer je 25 godina njegov otac bio vlasnik mesnice. Odrastanje u obitelji koja je imala svoj vlastiti posao utjecalo je na Stjepana, koji je vrlo rano počeo razmišljati o svojoj tvrtki. 
»Roditelji su me dobili nakon 20 godina braka, odgajan sam u jednoj tradicionalnoj obitelji. Već u petom razredu pomagao sam ocu u radnji, majci koja se razboljela pomagao sam u kući, bio sam dečko za tržnicu, dućan«, kaže Stjepan. 
Osnovnu školu završio je u Staroj Pazovi kao odličan đak. Igrao je košarku, svirao gitaru, a u srednjoj školi imao je i svoj bend. 
»Snimili smo i neke demo snimke koje sam prije nekoliko godina dobio od kolege koji je svirao s nama. Završio sam Srednju elektrotehničku školu Nikola Tesla u Beogradu, a u Novom Sadu Višu školu za informatiku i po obrazovanju sam inženjer informatike«, kaže Stjepan o djetinjstvu i odrastanju u Staroj Pazovi. 
Tu je njegova obitelj živjela do 1993. godine, kada su zamijenili kuću i otišli u Kutinu. 
»Iz Pazove smo otišli u siječnju 1993. godine, ali smo kuće za zamjenu počeli gledati ranije, već u ljeto ‘92. Čini mi se da sam devet puta zbog toga bio u Hrvatskoj, a išlo se preko Mađarske. Htjeli smo Zagreb, ali već dosta kuća je bilo zamijenjeno i nije bilo lako pronaći odgovarajuću. Odustali smo od Zagreba, pa smo gledali Bjelovar, Sisak, Kutinu. U Bjelovaru su kuće za zamjenu bile van grada, Sisak nam se nije svidio i onda smo našli dvije odgovarajuće kuće u Kutini. Zamjena je prošla korektno i 20. siječnja 1993. smo došli u Kutinu. Tu smo živjeli do 2005. kada smo se preselili u Samobor. U Kutini sam se oženio. Imam tri odrasla sina, 31, 26 i 23 godine«, kaže Stjepan. 
Prije nego su se odlučili otići, njegova obitelj nije imala prevelikih problema. 
»Bilo je nelagodnih verbalnih napada, ali ono što je mene prelomilo jest osjećaj nelagode i nesigurnosti. Otišli smo prije 31 godinu i nisam nikada požalio što sam otišao i ne bih se nikada vratio. Sve što se kasnije događalo samo je pokazalo da je odlazak bio dobra odluka«, kaže naš sugovornik.
U Kutinu je Stjepan došao s roditeljima i djevojkom koja mu je kasnije postala supruga. Otac je preminuo dvije godine nakon preseljenja, a majka 2001. godine. 
»Oca je sve što se događalo prilično pogodilo. Bio je u Staroj Pazovi poznati obrtnik, imao je veliki krug prijatelja, suradnika. A ovdje kada je došao nitko ga nije znao, kazao je: ‘napravio sam krug po kvartu i niti sam ja koga znao, niti je mene tko znao’«, kaže Stjepan.

Obiteljski poduzetnički duh

Stjepanova tvrtka ove godine obilježava 30 godina rada, ali i prije preseljanja u Hrvatsku Stjepan se bavio poduzetništvom. 
»Kao srednjoškolac želio sam otvoriti servis za televizore, ali kako sam upisao informatiku, počeo sam se baviti kompjutorima, to me je zainteresiralo. Oduvijek sam znao da ću raditi za sebe, imati svoju tvrtku. Otvorio sam vlastiti obrt još kao student. Bilo je to vrijeme Ante Markovića. Radio sam softvere za kompanije, prodavao sam računala, telefone, printere. Sigurno je 20-30 tvrtki koristilo moj softver. Po dolasku u Kutinu htio sam odmah otvoriti vlastiti obrt, ali svi su mi govorili nemoj: ‚govoriš srpski, tko će od tebe kupiti program‘. Godinu i pol dana radio sam u Intereuropi na carini, kao carinski deklarant, što mi je dobro došlo jer sam upoznao ljude i kasnije sam u nekoliko firmi kojima sam radio uvoz prodao svoje softvere. U lipnju 1994., evo sad će biti 30 godina, otvorio sam svoju tvrtku. U rujnu sam već imao prodana tri softvera. Njihova cijena bila je 1.500 maraka, a prosječna plaća bila je oko 200 maraka. Godinama sam radio softvere. Moj softver je 2001. godine koristilo oko 200 tvrtki. Znači, početak je bio softver, gdje sam radio poslovne aplikacije, robne, materijalne i financijske. Nakon dvije godine otvorio sam prvi dućan i to je bio prvi kompjutor shop u Kutini. Slagali smo računala, prodavali monitore, telefone, printere, telefakse, počeli slaganje mreža, bavili se servisiranjem računala. Posao smo 1998. godine proširili na ‚smeđu tehniku‘; televizore, mini linije... Dućan u Sisku otvorili smo 2000., 2001. novi, veći dućan u Kutini, onda Gradiška gdje smo posao proširili i na bijelu tehniku, male kućanske aparate i glazbene instrumente. Imali smo dvije učionice u Kutini i Sisku gdje smo držali informatičku edukaciju, pa smo za Ministarstvo školstva obučavali nastavnike, zatim suce, veterinare, radili smo za Rafineriju Sisak...«, objašnjava poslovno širenje Šmit i dodaje da su imali dobre susjede, prijatelje i da im nije bio problem nastaviti život u novoj sredini. Bilo je tek nekoliko obitelji koje su došle iz Vojvodine, ali smo se mi brzo uspjeli integrirati, uklopiti«, kaže sugovornik. 
Poduzetnički duh u ovoj obitelji prenio se i na treću generaciju, pa su i Stjepanovi sinovi pokrenuli vlastite poslove. 
»Stariji i srednji sin imaju tvrtku koja se bavi digitalnim marketingom, rade putem influensera reklamiranje igrica za najveće svjetske proizvođače. Imaju tridesetak zaposlenih. Najmlađi sin ima firmu koja se bavi videoprodukcijom tako da su sva trojica još kao mladi vrlo uspješni, više nego što sam ja bio u njihovim godinama. To je svakako utjecaj odrastanja u poduzetničkoj obitelji«, kaže Stjepan.
Iako je prodaja softvera bila početak Stjepanovog posla u Hrvatskoj, počeo je vremenom razmišljati o novim poslovima. Bilo je to 2004.-05. godine kada su veliki trgovci počeli otvarati svoje dućane diljem Hrvatske, pa je Stjepan riješio zatvoriti svoje dućane. Ali nije izašao iz poduzetničkih voda. 
»Krenuli smo s uvozom. Prvi uvoz 2006. bio je iz Kine, i to su bile igračke roboti. Onda smo počeli uvoziti stalke za televizore i projektore, pa kablove, laptop torbe. Naša poslovna politika bila je da uvozimo takve stvari gdje nema puno servisa, garancije. Svoj prvi brend SBOX napravio sam 2007. godine i otvorio ured u Hong Kongu i preko tog ureda radimo direktno s 35-40 tvronica. Naš drugi brend White Shark (gamerska oprema) napravili smo 2016. i prošle godine smo startali s još jednim brendom Baracuda gaming«, kaže Šmit.
Prije pet godina urađeno je novo skladište i proizvodni dio u kojem se proizvodi zaštitna folija za sve vrste ekrana, po vrhunskoj japanskoj tehnologiji. 
»Na četiri sloja plastike dodan je premaz nano čestica stakla tako da se dobiva stupanj čvrstoće devet koju ima kaljeno staklo, a tri puta je tanje od kaljenog stakla. Tako da imamo i taj brend Nano Hybrid Glass«, kaže Stjepan. 
Nakon 30 godina rada Šmit Eelectronic ima nekoliko svojih brendova, surađuje s 30-40 tvornica u Kini i iz Hrvatske izvozi u 40 zemalja Europe, Sjeverne Afrike, a najavljeno je i potpisivanje ugovora za Bliski istok.
Na pitanja na što je ponosan Stjepan odgovara na to što je tvrtka opstala, što je iz godine u godinu bolja, na brendove koje su stvorili, na ljude koji su kroz njegovu tvrtku prošli za 30 godina. 
»Napravili smo osnovu sa svim brendovima, napose White Sharkom, gdje mnogo ulažemo u marketing, napose digitalni marketing, odnosno influensere«, kaže Stjepan.

Doprinos zaštiti okoliša

Tvrtka Šmit Electronic vodi se načelima društveno odgovornog poslovanja. 
»Istaknuo bih našu prvu kampanju koju smo počeli prije dvije godine, koju smo nazvali ‚Lets Care about each other‘, gdje smo potpisali ugovor s najvećom svjetskom fondacijom za zaštitu okoliša i tri godine doniramo 100.000 dolara za zaštitu morskih pasa, budući da se naš brend zove White Shark. I mimo toga podržavamo akcije čišćenja mora, obale. Imamo i ambasadora u okviru te kampanje. To je naš poznati bloger i aktivist Domagoj Jakopović Ribafish. Mi podržavamo njegovu akciju ‚RokOtok 2‘. U prvoj akciji je oplivao 50 otoka, a sada u drugoj pliva Istrom, od Opatije do Umaga, i u svakom mjestu čekaju ga klinci s kojima on čisti plažu ili šumu. White Shark je osigurala za oko 1.500 klinaca poklon pakete. Naš ambasador je i Vanja Peleš, svjetski prvak u ronjenju na dah, koji radi čišćenje mora s roniocima, pa i te akcije podržavamo. Izbacujemo plastiku iz svih naših pakiranja, koristimo reciklirane materijale«, kaže Šmit.
Osim ekoloških akcija, Šmit Electronic pomaže i napuštenoj djeci, u suradnji s Centrom za napuštenu i zlostavljanu djecu iz Osijeka, koji ima program zaštite djece na internetu, odnosno informiranje i educiranje o opasnostima na internetu. 
»Imamo i tečaj odgovornog influensiranja, trudimo se da svi influenseri koje imamo budu maksimalno odgovorni, da afirmiraju klince na dobre stvari. Stipendiramo učenika u srednjoj školi u Novskoj u programu razvoja računalnih igrica i četiri godine stipendiramo studenta iz Petrinje na studiju game developer«, kaže Šmit i najavljuje novu kampanju za lipanj čiji će cilj biti da se djeca potaknu da manje vremana provode uz igrice, a više u igri ili sportu s prijateljima. 
Z. V.