Arhiv tekstova

I male države mogu utjecati na politiku EU

»Izbori za Europski parlament su izuzetno značajni za Hrvatsku«, ocjenjuje novinar Hrvatskog radija, dopisnik iz Bruxellesa Tihomir Vinković za Hrvatsku riječ. S njim smo razgovarali o predstojećim izborima za Europski parlament koji se održavaju od 6. do 9. lipnja i na kojima sudjeluju građani 27 članica i svi njihovi državljani pa tako mogu glasovati i svi državljani Hrvatske u diplomatsko-konzularnim predstavništvima u Srbiji.
► Koliki je danas, 2024. godine, značaj izbora za Europski parlament za Hrvatsku? 
Izbori za Europski parlament su izuzetno značajni za Hrvatsku. Građani Hrvatske su imali prilike u proteklih nešto više više od deset godina, koliko smo članica EU, vidjeti, ukoliko se pametna politika vodi, koliko Hrvatska može dobiti europskom politikom. Jedno je novac a drugo su ostale pogodnosti, odnosno otvorenosti koje su pred građanima. Najčešće se govori o tome koliko smo novaca primili iz EU, međutim manje se govori o tome koji su projekti napravljeni s tim novcima. Govori se o 20 milijardi, 22 milijarde eura koliko je Hrvatska primila iz EU u proteklom razdoblju od pet godina, od posljednjih europskih izbora do sada. Međutim, tu se radi i o mnogim drugim pogodnostima. Kada se sve zbroji, multipliciraju se ti učinci. Hrvatska je izuzetno napredovala, sa 63 na 76 % prosjeka BDP-a Europske unije po stanovniku Hrvatske. Za deset godina dakle 13 %, a čini se čak da će to biti i 14 % da Hrvatska ubrzano stiže prosjeke EU i mislim da ako gledamo financijsku korist to mnogima znači.
► Vidite li i neke loše učinke članstva u Europskoj uniji?
Ljudi teško mogu uopće pratiti što se događa u EU, ali primjećuju da je sve više njihovih susjeda, posebno u prvim godinama, odlazilo negdje na Zapad otkada je otvoreno tržište svih zemalja EU, a što se događalo postupno. Najviše se govorilo o Irskoj i Njemačkoj, a dosta ih je otišlo i u Austriju. Prije malo više od pet godina Hrvatska je pokrenula to pitanje demografije, ne samo manjeg rađanja djece već i iseljavanje stanovništva kako bi se vidjelo što se tu događa. Ono što mi vidimo, a malo govorimo o tome, je da ljudi odlaze u najproduktivnijoj dobi u smislu radne sposobnosti. Odlazi ogroman broj ljudi kojima smo u Hrvatskoj iz našeg poreza platili školovanje bilo da se radi o srednjoj školi, obrtu, fakultetu ili doktoratu a da te države u koje su otišli nisu uložili ni lipu u njihovo školovanje. To bi se moglo promijeniti kada bi članovi Europskog parlamenta imali snage pokrenuti to pitanje, a moguće je i da će se uskoro promijeniti taj trend jer je u Hrvatskoj sve bolje i bolje, a to zahvaljujući i nekim inicijativama naših predstavnika u Europskom parlamentu.
► Kakve su projekcije izlaznosti budući da je 2019. godine izlaznost bila dosta niska?
Što se tiče izlaznosti, malo su proturječni podaci službenog ispitivanja javnog mnijenja Eurostata. Eurobarometar je ustvrdio prije 45 dana da je spremnost hrvatskih građana za izlazak na izbore 61 %. Ali pitanje je bilo koliko ljude u stvari zanima europska politika, a zašto je to prevedeno u smislu izlaznosti na izbore stvarno ne znam. Jedno je zainteresiranost za europsku politiku, a drugo spremnost za izlazak. A 61 posto bi bilo jako puno jer ni na izbore u samoj Hrvatskoj birači ne izlaze u tolikom postotku. 
► Vodi li se u EU dovoljno računa o interesima sviju država ili samo onih najvećih i najutjecajnijih? Koliki je utjecaj 12 hrvatskih zastupnika spram na primjer 95 njemačkih zastupnika?
To ovisi od toga koji odbor dobijete u Europskom parlamentu jer je jako bitno u kojem ste odboru i na kojem ste položaju u njemu. Bez obzira koliko ih ima i iz koje je grupacije oni hrvatski zastupnici koji su radili svoj posao savjesno i istrajno uspjeli su se izboriti za pozitivne stvari za Hrvatsku u onom odboru u koji su ušli.
► Ali ako gledamo generalno, vodi li EU podjednako računa o interesima velikih i malih država, onih starih i novijih članica?
Ne, naravno da ne. Ne vodi se podjednako računa, ali vidjeli smo da se nešto ipak može uraditi. Te 2019. godine poslije izbora Webera, kojeg nisu htjeli prihvatiti ostale grupacije, on je bio iz skupine Europske pučke stranke, dvije najmoćnije države, liberal Macron i pučanka Angela Merkel su se dogovorili da bi socijalistički kandidat, koji nije iz njihovih grupacija ni država, trebao preuzeti Europsku komisiju. I tada su predstavnici manjih zemalja odlučili da ne može tako, i posebno iz EPP-a rekli mi hoćemo, budući da smo pobijedili na izborima, da najvažniju izvršnu fukciju zastupa netko iz naše skupine. I dogovorili su se da će svaka skupina koja želi ući u koaliciju imenovati svoja dva zastupnika za te pregovore. EPP je zastupao predsjednik Vlade Hrvatske i predsjednik Vlade Latvije koji su ustrajavali na svom kandidatu, a zbog toga je bilo negodovanja iz nekih većih država. Tada je francuski predsjednik pristao na jednu kombinaciju da to bude osoba ženskog spola i da mora govoriti francuski. Taj uvjet nije bilo teško ispuniti kada su našli Ursulu von der Leyen koja je rođena u Bruxellesu. I tako je Ursula na mala vrata, neki kažu velikom trgovinom a neki kažu kompromisom, postala predsjednica EK. Ali kada se dogovara ne pregovara se samo o jednoj funkciji već i o predsjedniku Europskog vijeća i guvernera Europske središnje banke. I tad se uspjelo kompromisom doći do toga da na čelo ESB-a, a na zahtjev manjih država dođe također žena u koju oni imaju povjerenja, francuskinja Christine Lagard. Dakle, male države, ako se udruže i nađu zajednički interes, mogu utjecati na velike. Naravno da neće ići potpuno protiv dvije najveće europske sile, ali se mogu dogovoriti da krenu nekim svojim putem koji će biti i za velike prihvatljiv.
► Najavljuju pojedini analitičari da će se u nekom trenutku značajno umanjiti dotok novca iz EU. Je li to točno i kakve će posljedice imati na hrvatsku ekonomiju?
Kohezijske fondove koriste i zemlje koje su daleko prije Hrvatske ušle u EU kao Španjolska i Portugal koje su ušle 1986./1987. To neće presušiti dakle. S druge strane, u ovome razdoblju prvi puta se 2020. dogodilo da se ne raspravlja više samo o financijskom okviru već i onome što se naziva Fond za oporavak i otpornost koji je nastao zbog korone. Taj fond je 1074 milijarde, a drugi 750 milijardi. Hrvatska koristi ta nepovratna sredstva, a tu su postavljeni daleko najteži kriteriji za dobiti sredstva iz Fonda za otpornost više nego iz kohezijskih fondova. Hrvatska daleko najbolje izrađuje programe koje odobrava Europska komisija, a neke države će izgubiti ogromna sredstva jer te programe ne izrađuju dovoljno dobro. Tako će Italija izgubiti 25 milijardi više nego što Hrvatska uopće dobiva jer ne uspijevaju izraditi programe koje bi EK odobrila. Hrvatskoj javnosti nije poznato da se Hrvatska daleko najbrže oporavila i daleko najbrže raste. Hrvatska u eurozoni raste četiri i pol puta brže nego što rastu razvijene zemlje. Naravno, to ne znači isto u apsolutnim iznosima, ali relativno raste 3,3, do 3,8 %, a ostale zemlje 0,5 do 0,6 %. Talijani su se recimo pohvalili da je njihov rast najveći od razvijenih zemalja skoro 0,7 %. 
► Kako je moguće da skandal oko Pfizera ne utječe na status Ursule von der Leyen te se ponovno spominje kao moguća predsjednica Europske komisije?
Ovisi koji skandal dođe do javnosti. Osobno znam da je Europska komisija bez ikakvog natječaja dala da dvije tvrtke dobiju izradu digitalnih putovnica s kojima smo mogli putovati za vrijeme covid krize. I za izradu različitih programa bez natječaja su dobijale različite firme. Nekakve tvrtke su dobijale jamstvo Europske komisije za izradu cjepiva pa nisu izradile kvalitetno cjepivo, a nisam siguran da su vratili te kredite. Ima jako puno toga. Kad je riječ o prepiski oko Pfizera, to je izišlo u javnost zato što je jedna osoba iz američkog medija istrajavala na tome jer je New York Times tražio nešto više u smislu senzacionalizma i afera, te je novinarka počela tražiti te kratke sms poruke koje je Ursula razmjenjivala s izvršnim direktorom Pfizera Albertom Bourlom, koji je inače bio izuzetno otvoren prema nama novinarima kada su se počela izrađivati cjepiva. Ne znam u kom smjeru bi ta istraga išla, kakve su to poruke, ali afere se nađu u europskom parlamentu kad tragate. Inače, parlament je prema nama jako otvoren i s onima koji su potpredsjednici parlamenta može se doći u kontakt i razgovarati. Dogodila se i ta afera da su velike količine gotovine neki zastupnici imali u svojim stanovima, neki kažu 1,5 neki 2,5 milijuna eura i da su dobijali te svote kako bi zagovarali neke strane interese. Sada imamo zastupnika iz njemačke stranke Alternativa za Njemačku koja je navodno imala kineskog špijuna u svom uredu, ali ništa nije dokazano. 
► Kako će se ove godine birati predsjednik ili predsjednica Europske komisije?
Do 2014. nije postojao špicenkandidat, a onda je došlo do toga da se uvelo lice koje je glavni kandidat kako bi se približio građanima da imaju lice za koje bi se glasalo. Jacques de Laure je, recimo, bio na čelu komisije cijeli život, od kada smo se mi borili za svoju nezavisnost s kim se moralo pregovarati. Poslije njega je predsjednik došao iz Luksemburga pa je njegova vlada pala zbog afere, pa Brodi, pa je Baroso bio deset godina i uvijek se pitalo tko su ti ljudi. A sad se odlučilo: imat ćemo jedno lice koje je prepoznatljivo, svaka parlamentarna skupina će istaknuti svoga kandidata da znamo koga izabiramo na čelo Europske komisije. Oni ne moraju biti kandidati za parlament i građani misle da glasuju za njih i tako se govorilo i sada kada je bilo sučeljavanje prije desetak dana. Govorilo se kako je to lice koje će građani izabrati. Ne, neće. Čelnika Europske komisije ne izabiraju građani ni Europski parlament. Izabiru ga čelnici država i vlada na Europskom vijeću. Njih 27 čelnika se sastaje i onda odlučuju između sebe mogu li prihvatiti tog glavnog kandidata, kao što su 2014. prihvatili Jean-Claude Junckera iz EPP-a. Ali i ne moraju prihvatiti, iako je EPP 2019. bila najjača, kao i 2014. kao uostalom i sada već dvadeset godina, pa se dogodilo da se Manfred Weber, koji je bio njihov kandidat iz bavarskog kršćanskog CSU-a ne mora prihvatiti i onda između njih dolazi do kompromisa pregovaranjem. Ali sada se predstavilo da imamo mogućnost glasovati za Ursulu von der Leyen iz EPP-a, socijalista Nicholasa Schmita, liberala Sandra Gocija ili za Terry Reintke iz zelenih te za austrijskog zastupnik Europske ljevice Waltera Baiera. To su kandidati za čelnika Europske komisije. Da, ali ne moraju biti. Čelnici država i vlada koji su okupljeni u europskom vijeću će se prvi puta poslije izbora 17. lipnja okupiti na takozvanoj radnoj večeri i tada će početi njihove konzultacije, a negdje 27. i 28. lipnja će biti njihov službeni sastanak u Bruxellesu. Dakle, čelnike Europske komisije izabiraju čelnici država i vlada, a Europski parlament ih treba prihvatiti običnom većinom. Ursula je dobila tu većinu iako uopće nije bila kanditat već se kompromisom došlo do nje. Dobila je takozvanu tanku, ali ipak natpolovičnu većinu. Kako će sada biti, ovisi o odnosu snaga, jer se treba vidjeti tko će sve u parlamentu biti protiv. Takozvane nesistemske stranke, prije svega Identitet i demokracija koju neki nazivaju krajnjom desnicom, pa onda dolazimo i do europske ljevice i europskih konzervativaca i reformista, i tu je veliki broj onih neopredijeljenih i koji će moći biti tas na vagi kada se bude pregovaralo o tome koga će parlament prihvatiti. A neki spominju da bi među njima mogao kao stranka biti najjači mađarski Fidesz. Dosadašnja koalicija, koju su činili EPP, kojoj pripada Hrvatska demokratska zajednica, socijaldemokrati kome pripada Socijaldemokratska partija, socijalisti i liberali, kojima pripada Istarski demokratski sabor, su tvorili tu dovoljnu većinu da bi se mogao izglasati prijedlog Europskog vijeća za čelnicu Europske komisije, ali nisu iz svih tih grupa svi glasovali za jer ne postoji ono što se zove stranačka stega. 
► Hoće li doći do značajnih promjena u odnosu snaga u Europskom parlamentu. Kakve su projekcije?
Mi to sada gledamo preko anketa, nekoliko nam je predstavljeno u Bruxellesu i dobit ću i nove ankete uskoro. Pretpostavka je da bi EPP, naravno, bila najjača skupina, da bi druga stranačka grupacija i dalje bila socijaldemokratska, socijalisti i naprednjaci, treća bi po nekim prognozama bili europski konzervativci i reformisti, četvrti bi bili liberali a koji su sada treći po snazi, negdje na petom mjestu bi bili oni koji se nazivaju krajnjom desnicom Identitet i demokracija i, ako se ostvari ono što su nam rekli dan prije sučeljavanja odnosno debate kandidata, da ne objavljujemo ali je to procurilo van poslije, da bi se oni mogli u parlamentu ujediniti u jednu skupinu Europski konzervativci i identitet samo za potrebe toga da mogu biti druga najjača skupina. Plus neke desne stranke, kao Fidesz recimo, kako bi se dobila najbolja mjesta u parlamentarnim odborima a što znači mogućnost nametanja tema i slično, a poslije bi svatko radio po svome. Može li se tako nešto dogoditi ili ne, teško je reći. Zeleni bi bili negdje iza Identiteta i demokracije i onda naravno poslije toga bi došla ljevica. Ali se predviđa i da bi više bilo neopredijeljenih, među njima najčešće se spominje mađarski Fidesz a neki i Braću Italije Giorgie Meloni.
► A zašto se toliko govori o navodnoj opasnosti od porasta desnice u Europskom parlamentu?
Pa to prepisuju ono što su 2019. govorili. To su isti članci. Za sve koji smo imali mogućnost pratiti izbore, a ne može se izvijestiti o svemu, bilo je potpuno isto. Svi smo izvijestili o opasnosti od desnice, kako će doći do toga, projekcije su govorile o tome i 2019. a onda odjednom poslije izbora nije došlo do toga. Njemačka stranka Alternativa za Njemačku AfD je čak izbačena iz grupacije krajnje desnice Identitet i demokracija jer su iz stranke Mari Le Pen iz Francuske koja je isto tako krajnje desna istrajavali da se izbaci. Potpuno su neshvatljive njihove nedavne izjave da SS-ovci koji su najgore što znamo iz II. svjetskog rata, nisu bili toliko negativni. Dakle, upleli su se u toliku količinu gluposti koja može biti opasna. Nije to za ismijavanje nego se radi o vrlo opasnim stvarima jer imaju svoj dio biračkog tijela koji je na toj strani, a to je onaj totalitiristički dio, nasljednici komunista u Istočnoj Njemačkoj. I sad ići s tim kretenskim idejama o izbacivanju prljavih stranaca koji zagađuju Njemačku… Takvi izrazi ne mogu ništa dobro donijeti ni onima koji to govore niti onima o kojima se govori.
► Hrvatska je protiv ukidanja odlučivanja konsenzusom po nekim pitanjima vanjske politike, a što je njemačka inicijativa. Koje su šanse da se to ne ukine?
Oni ustrajavaju na nekoj većini od 60 % država plus 55 % stanovnika da to bude kvalificirana većina prilikom glasanja o nekim stvarima. Ali ukinuti to malim državama po veličini i broju stanovnika mislim da bi to bilo za neke odluke skroz pogrešno. Stalno se spominje Viktor Orbán. Međutim, Orbán igra svoju igru kao i njegov ministar Szijjártó. Vi čujete njegove oštre izjave i kad čujete to je nevjerojatno, a poslije toga vidite da to ide u nekom smjeru gdje Mađarska nešto izvlači za sebe. Prije ovoga se neko vrijeme strahovito napadao Rober Fico, koji je teško ranjen, a njegovo stanje ni prije atentata nije bilo najbolje. On je radio kampanju s pričom da neće dopustiti europsku diktaturu, a ispostavilo se kasnije da je on glasao za sve odluke koje su se donosile. 
► Zašto se u EU osuđuju i kažnjavaju države članice poput Mađarske koje vode samostalnu politiku?
To je vrlo zanimljivo. Mađarska se bunila zbog toga što su njoj sredstva iz Fonda za oporavak i otpornost zamrznuta. Mađarska ih ne dobiva jer nije uskladila neke stvari s europskim zakonodavstvom, odnosno prijave su podignute da ne postoji vladavina prava – nešto na lokalnoj, nešto na državnoj razini. Mađarska je prosvjedovala što plaća kamate, a svi plaćaju kamate na ta sredstva. Dakle, Mađarska plaća rate kamate na sredstva koje nije mogla koristiti i oni su se zbog toga bunili i to je prošlo ispod žita. Viktor Orbán je, recimo, objavio na društvenim mrežama da on nikada neće glasovati za to ludilo i nije bio u dvorani kada se glasovalo o pomoći Ukrajini. A kada je to dogovoreno, malo je reterirao. Orbán glasno priča da ne želi biti topovsko meso za ruske tenkove, pa hoće li pristati ili ne na NATO strategiju? Svatko želi izvući najviše za sebe. Neki moraju to raditi na takav način koji djeluje kao ucjena, a drugi to rade u tišini. Stalno se priča oko hrvatskog korištenja sredstava oko potresa. Rečeno je bilo da se ta sredstva moraju potrošiti za godinu dana pa se postavljalo pitanje hoće li morati vratiti sredstva koja nije potrošila, a onda su došli ljudi iz Hrvatske na čelu s premijerom Andrejom Plenkovićem pa se to odobrilo i produžilo na još godinu dana i Hrvatska je iskoristila ta sredstva. Dakle, sve se može. Možete biti glasni i puno pričati, a možeti to raditi u tišini, bilo da se radi o Vijeću, Komisiji ili Parlamentu.
► Kako vidite proširenje Europske unije, hoće li se primati uskoro nove članice? 
Intimno, ja bih vrlo rado da Bosna i Hercegovina i Srbija što prije uđu, prije svega zbog Hrvata koji žive tamo. Bilo bi dobro da Srbija što prije prisutpi potrebnim reformama jer ne bi narodu bilo teško zbog toga, a korist bi bila ogromna. Isto tako sam siguran i za BiH i Crnu Goru koja je najbliža članstvu. Njihovim građanima bi to sigurno bilo vrlo korisno, a za Hrvatsku bi bilo korisno jer ne bi bilo više prepirki između nas. Ne znam je li bio dobar plan da su 2019. na 2020. na francusku inicijativu mijenjali poglavlja u tzv. klastere (više poglavlja odjednom). Mislim da to nije dobar smjer. Da ne ubrzava niti reforme u državama koje žele postati članice, a drugo kod ljudi sve manje postoji ta zaintersiranost za ulazak u EU jer to smatraju nekakvim diktatom. To je bilo i u Hrvatskoj da se smatralo diktatom, a sada takve stvari niti ne primjećujemo. Na račun povjerenika za proširenje Várhelyiju je bilo puno prigovora neko vrijeme na njegov rad da je navodno bio previše otvoren i blagonaklon prema Srbiji, ali ništa se nije pomaklo bez obzira na njegove poteze. Žao mi je da se ništa nije pomaklo jer sam uvjeren da bi i vama bilo bolje. Naravno, kada se ispune svi uvjeti jer to nije toliko teško i uvjeren sam da bi to bilo dobro i za vas i za Hrvatsku i cijelu EU. Kao što naši političari sada priznaju, i oni koji su na vlasti i koji nisu, da se Hrvatsku nepravedno držalo i da smo barem pet godina ranije trebali ući u EU. U isto vrijeme kada je ulazila Bugarska i Rumunjska ako nismo već 2004. mogli ući u velikom valu proširenja.