Arhiv tekstova

Prvi put bez sudjelovanja na Europeadi

Prije 20 godina pokrenuta je inicijativa za formiranje Nogometne reprezentacije Hrvata u Srbiji koja je vrlo brzo i realizirana. Uskoro je uslijedio i njezin prvi nastup na prvom Europskom nogometnom prvenstvu za autohtone hrvatske skupine – Europeadi 2006. u Splitu. Do sada su naši nogometaši igrali na sva četiri ova prvenstva, no ove godine to se neće dogoditi zbog nedostatka financijskih sredstava. O proteklih dva desetljeća funkcioniranja ove reprezentacije – nastupima, uspjesima, poteškoćama razgovarali smo s njezinim osnivačem i predsjednikom Petrom Kuntićem.

Počeci, nastupi i uspjesi

Prvi razgovori, odnosno naznake o formiranju nogometnih reprezentacija nacionalnomanjinskih zajednica iz hrvatskog korpusa potekli su iz Hrvatskog nogometnog saveza (HNS) 2004. godine.
»Savjetnik HNS-a tada je bio Ante Pavlović, bivši predsjednik Fudbalskog saveza Jugoslavije, jedna od najvažnijih ličnosti koji je pridonio uspjehu naše nogometne reprezentacije. On je zapravo jedini koji je razumio potrebu organiziranja nacionalnomanjinskih, odnosno autohtonih hrvatskih zajednica, budući da su iseljeni Hrvati već imali organizirane turnire u Europi i svijetu. Tijekom te 2004. organizirani su susreti u sjedištu HNS-a, a tada sam i ja ovdje obavio više razgovora s Hrvatima koji su u nogometu, tko bi mogao biti izbornik i obavljati druge funkcije. Stvorio se minimalni kvantum da bi reprezentacija mogla funkcionirati, a službeno rješenje od Hrvatskog nacionalnog vijeća da budem prvi koordinator reprezentacije doneseno je 2005. godine«, kaže Petar Kuntić.
Osim njega, svih ovih 20 godina reprezentaciju su vodili Marinko Poljaković (izbornik i trener), Ivan Budinčević (tehniko reprezentacije) i dr. Zdravko Doko koji se starao o ozljedama nogometaša. Prošle godine, zbog bolesti Poljakovića, za koordinatora za područje Bačke i Hrvate iz inozemstva (prije svega Mađarske) postavljen je Damir Lukač, već 16 godina koordinator za Srijem je Mijo Erceg, a glavni izbornik i trener sada je Bojan Ušumović, igrač koji je potekao iz pionirske, kadetske i omladinske škole FK Crvena zvezda iz Beograda, inače rodom iz Subotice.
Nogometna reprezentacija Hrvata u Srbiji prvi put je zaigrala na Europeadi 2006., a svih ovih godina nastupala je u tri ranga natjecanja.
»Prvi rang čine natjecanja za autohtone hrvatske skupine koja je organizirao Hrvatski nogometni savez, prvo na čelu s Vlatkom Markovićem a potom Davorom Šukerom, gdje smo nekoliko puta bili prvaci. Potom, tu su prvenstva za hrvatsko iseljeništvo u Europi, gdje smo u Beču 2012. bili europski prvaci što nam je i najveći postignuti uspjeh, a imamo i natjecanja koja se organiziraju na svjetskoj razini gdje dolaze sve najbolje hrvatske momčadi, uglavnom kroz organizaciju Croatie. Mada, iz nekih država dolaze ekipe koje nemaju u svom nazivu Croatia, ali su vrlo jake i većina igrača su Hrvati (uglavnom su to Australija i SAD). Tu smo jednom bili drugi, što je također veliki uspjeh budući da se svjetsko prvenstvo održava na vrlo visokoj razini. Ta tri natjecanja organizira HNS. Svake godine je bilo natjecanje na različitoj razini pa smo tako i mi igrali svake godine, s tim da smo uvijek morali imati određeni uspjeh na nižoj razini da bismo ušli u višu. S druge strane, Federalna unija nacionalnih manjina, što je savjetodavno tijelo Vijeća Europe, došla je na ideju, svaki put kad je Europsko prvenstvo u nogometu, da organizira Europsko prvenstvo za manjine (Europeada). Tu smo nekoliko puta igrali s doista jakim ekipama (Katalonija, Južni Tirol, lužički Srbi, koruški Slovenci, pripadnici brojnih manjina)«, navodi Kuntić.
Kako dodaje, Europeada je jedan ozbiljan turnir koji traje osam dana i za koji se treba dobro spremiti. Na prvom tom europskom prvenstvu u Švicarskoj igrali su finale protiv Južnog Tirola na glavnom stadionu u Churu i tada su prvi put osjetili što znači igrati s jednom tako velikom europskom ekipom. 
»Bile su pune tribine i gotovo su svi navijali za Južni Tirol, naši navijači su bili jedna mala skupina radnika Hrvata koji su radili u tom mjestu. Bilo je tu i nepravde jer je već u početku sudac izbacio našeg najboljeg nogometaša, a negdje u 74. minuti smo primili zgoditak iako smo s deset igrača bili bolji, ali smo na koncu izgubili prvenstvo. Kad sam zatvorio vrata stadiona, pomislio sam ‘Bože, hoćemo li ikada više igrati finale velikog europskog prvenstva’, jer ipak mi smo mala skupina i ne možemo se mjeriti s tako velikim manjinskim zajednicama Europe. To je bio najveći uspjeh, a nakon toga smo u Njemačkoj bili treći, u Koruškoj peti.« 

Uz podršku, tu su i poteškoće

Sva ova natjecanja i nastupi, osim ozbiljnih priprema, podrazumijevaju i ne male financijske izdatke, no određene podrške bilo je s više razina.
»Ova natjecanja su vrlo zahtjevna jer se radi o 25-30 mladih ljudi koji kreću na put. Svaki nogometaš mora biti osiguran, moraju se osigurati prijevoz, prenoćište, hrana, što sve još više košta u nekim europskim zemljama, a troškovi prijevoza su zapravo najveći. To su nam konstantno bili problemi. No, imali smo podršku na više razina – prva je Hrvatski nogometni savez, druga Fudbalski savez Srbije, ali do sada vrlo simbolična, treća razina je Hrvatsko nacionalno vijeće koje je nekoliko puta pomoglo oko sportske opreme i nekih sitnih troškova jer one veće nije moglo pokriti zbog nedostatka sredstava pa nismo posebno ni inzistirali zbog njihovih drugih prioriteta. Najveću pomoć i zapravo oni koji su najzaslužniji što mi uopće postojimo i što smo uspjeli prebroditi teškoće u prvih nekoliko godina je Vukovarsko-srijemska županija i njen župan Božo Galić koji nam je nekoliko puta priskočio u pomoć glede prijevoza, opreme, lobiranja u HNS-u. Dokazali smo da jedna mala skupina iz Srbije može igrati s ekipama europskih manjina, što je za nas bio veliki uspjeh i čast biti u takvom društvu«, ističe Kuntić.
Sve ove godine, kako dodaje, u zraku je visilo pitanje gdje je mjesto Nogometne reprezentacije Hrvata u Srbiji u srbijanskom sportu.
»Tako smo se prošle godine, na inicijativu ministra za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog Tomislava Žigmanova sastali s ministrom sporta Zoranom Gajićem. Tom prigodom je obećano da će se vidjeti gdje da se pozicioniramo u srbijanskom sportu i za sada je ostalo na tom nekom dogovoru pa se nadam da će uskoro otpočeti i rješavanje tog problema. Mislim da bi puno više mogao uraditi za nas i Fudbalski savez Srbije, no mi svugdje imamo otvorena vrata i svugdje smo dobrodošli, ali je problem i uvijek se nađu neki izgovori kada nešto konkretno treba riješiti. Samo zahvaljujući tome što smo toliko skromni, još uvijek imamo kompletnu opremu kupljenu na samom početku. Nama nijedan dres ne fali ni iz jedne opreme jer smo svih ovih 20 godina pazili na nju i jednog dana kad budemo imali negdje naše prostorije, ta oprema će biti izložena kronološki i po prvenstvima na kojima smo sudjelovali«, kaže Kuntić.
Što se tiče igrača, tijekom ovih 20 godina kroz reprezentaciju je na raznim selekcijama prošlo više od 400 nogometaša, od onih koji igraju u nekim zonskim ligama do prvoligaških igrača. 
»Zasigurno bi jedan veliki broj njih prošao proces asimilacije ovdje u Srbiji i nestao bi iz našeg korpusa jer to su sportaši koje samo sport i zanima, a tu je i najlakša asimilacija. Međutim, ima određeni broj mladih koji svoju nacionalnu pripadnost žele pokazati kroz sport i zato je jako važno da se i u nekim drugim sportovima organiziraju ovakve reprezentacije kako bi taj dio koji nije vidljivo aktivan u zajednici bio uz nas. U proteklom periodu izdvojilo se nekoliko igrača, prvi među njima je Dejan Godar koji je završio karijeru u Tavankutu, a igrao je i Kup UEFA u NK Osijek protiv Rapida iz Beča. Vrlo kvalitetan nogometaš koji je nekoliko puta na tim turnirima bio proglašavan za najboljeg nogometaša. Rame uz njega je Dejan Kekezović koji je na prvenstvu Europe u Beču, kada smo bili prvaci, bio proglašen za najboljeg nogometaša. Tu je i Ivan Maslać koji je osam godina bio najbolji igrač i kapetan prvoligaške ekipe Borac iz Čačka i koji je na nekoliko turnira igrao za našu reprezentaciju. U ovoj grupi je svakako i Subotičanin Slavko Mandić koji je također igrao u Osijeku kada se igrao Kup UEFA. Ima još jako puno dobrih igrača poput našeg izbornika Bojana Ušumovića i drugih, ali u traženju najboljeg treba vidjeti između Godara i Kekezovića.«
Kuntić ističe i uspješnu i lijepu suradnju s Nogometnom reprezentacijom Srba iz Hrvatske.
»U posljednjih deset godina imamo jako lijepu suradnju s Nogometnom reprezentacijom Srba iz Hrvatske, gdje smo na nekoliko susreta produbili prijateljstva, razmijenili iskustva pa i skupa putovali na razna europska natjecanja, poglavito u Južni Tirol i Korušku. To se pokazalo u Europi pa i u odnosima Srbije i Hrvatske kao jedan novi moment, novi putokaz koji će biti jedan od glavnih čimbenika koji će određivati hoće li ova regija Podunavlja koju predstavljaju Hrvati iz Srbije i Srbi iz Hrvatske biti domaćin jedne od sljedećih europeada, s obzirom na kurs koji smo utemeljili prije deset godina.«

Odrediti gdje nam je mjesto

Do sada je Nogometna reprezentacija Hrvata iz Srbije igrala na svim prvenstvima, no prvi put izostat će njihov nastup na petoj Europeadi koja se održava u Friziji (sjeverna Njemačka/južna Danska) od 28. lipnja do 7. srpnja. Na pitanje koliki je iznos potreban za odlazak na jedno veliko nogometno natjecanje, Petar Kuntić odgovara: 
»To je od prvenstva do prvenstva. Najbolje je organizirano u Švicarskoj, gdje je za siromašne ekipe poput naše, one iz Rumunjske, bio osiguran smješaj u jednom atomskom skloništu gdje su bili montirani vojnički kreveti i svi smo bili u jednoj spavaoni. Znači, nismo plaćali smještaj, hranu su nam također osigurali, mi smo morali platiti samo prijevoz. Inače, prijevoz s osiguranjem košta do 10 tisuća eura za jedno europsko prvenstvo i to bi se još moglo nekako osigurati. Ako se tu doda još 10 tisuća eura što je potrebno za svakodnevna tri obroka, onda 20 tisuća eura, koliko je sad potrebno za prvenstvo Europe u sjevernoj Njemačkoj, to je nemoguće. Mučili smo se u posljednjih pola godine, ali nismo mogli osigurati financijska sredstva za to. Naše potrebe nisu velike, sportsku oprema imamo i čuvamo je, no ovise o tome organizira li što Hrvatski nogometni savez ili Federalna unija nacionalnih manjina. Na godišnjem nivou bila bi nam dovoljna pomoć od pet do deset tisuća eura«.
A na pitanje od koga su očekivali pomoć za sudjelovanje na ovogodišnjoj Europeadi, odnosno je li tko u tome zakazao, Kuntić ističe najvažniju stvar:  
»Nitko nije zakazao, ključ je u tome da se odredi gdje je naše mjesto u srbijanskom sportu, gdje je naše mjesto u hrvatskom sportu, gdje je naše mjesto u hrvatskoj manjinskoj zajednici. Kada se to odredi, onda ćemo znati i tko je odgovoran za nas. Mučimo se, ali da nije ovakve volje odavno bi se ugasila reprezentacija. A volja je u početku bila strahovita. Podsjetit ću, kada smo organizirali naš prvi trening, što je bilo u Tavankutu pred jednu od utakcima, budući da prethodno nismo pitali rukovodstvo NK Tavankut možemo li trenirati tamo, izbornik Poljaković je rekao ‘Petre, ima ispred stadiona Tavankuta jedna ledina, ako treba trenirat ćemo na njoj’. Od volje da treniramo na ledini dogurali smo nakon sedam godina do prvaka Europe 2012. Bio je to jedan mukotrpan period ‘rađanja’ reprezentacije, a sve kako smo išli dalje, ka 20. obljetnici, kvaliteta reprezentacije je opadala, jer je sve manje dobrih nogometaša Hrvata u Srbiji. Ali i dalje želimo da nam se odredi gdje pripadamo pa možda krene na bolje«.
I. Petrekanić Sič