Arhiv tekstova

Povijest na četiri kotača

Subotičani su sigurno nekad primijetili ponekog old-timera kako kruži gradskim ulicama. Nerijetko ih možete vidjeti ispred Gradske kuće kako dovode ili odvode mladence. Kolekcionar oldtimera i naš sugovornik je Stipan Rudić Vranić, pasionirani zaljubljenik u automobile i živa enciklopedija što se tiče automobilizma.
»Sve je počelo od mog perioda studiranja u Novom Sadu. To je bilo neke ‘78.-’79. godine i moj cimer je imao Citroenovog spačeka. Meni se naravno dopao taj spaček, dojmio me je njegov poseban oblik i izgled. Prošlo je neko vrijeme i kupio sam svoj prvi spaček i počeo sam njime putovati svugdje, učlanio sam se u Citroen klub u Subotici i na kraju sam postao i predsjednik tog kluba. Nakon toga sam se susreo s nekim drugim, starijim oldtimerima i shvatio kako mi se takvi automobili baš dopadaju«, započinje priču Stipan.

Prvi oltimer

Rudić Vranić je na razgovor došao u svojoj crnoj Opel olympiji iz 1950. godine. Zapravo, njegovo kolekcionarstvo započinje upravo s ovim modelom: 
»Prvi oldtimer koji sam kupio bio je Opel olympia. Ovo mi je treća olympia koju posjedujem. Nakon što sam prodao drugu olympiju moja susjeda Klara je izašla na ulicu i gledajući kako je utovaraju i odnose rekla mi je ‘E sinko moj, sad više nikad nećeš naći ovaki auto’. Skoro sam zaplakao tada, ali eto, uspio sam pronaći još jednu i kod mene je sada skoro 14 godina«.  
Opel olympia je dobio naziv po Olimpijadi jer je izašao uoči održavanja Olimpijade u Berlinu 1936. godine. 
»Konkretno, ovaj model pripada drugoj generaciji i proizvodio se sve do 1952 godine. Stari, predratni opeli imaju i drugačiji znak – avion bez krila. Zanimljivo je kako su automobili u tom međuratnom periodu išli uglavnom po tucaniku i zemljanim putovima jer nije bilo asfaltiranih cesta. Izgradnjom prvih autocesta počela je i masovna proizvodnja malih, ali svima pristupačnih automobila, poput Fiatovog topolina ili Volkswagenove bube«, navodi on. 

Ono što znam – uradim sam

Kako kaže, nije u mogućnosti kupiti gotove, restaurirane automobile. Praktičnije je negdje pronaći oldtimer i onda ga podvrgnuti restauraciji koja može potrajati i po nekoliko godina – ovisno od modela, godišta, dijelova... 
»Poslije olympije pronašao sam jedan Fiat topolino u Bačkoj Topoli, njega sam isto dovršio kao i jednog Mercedesa 170. Onda sam se malo umorio od svega toga (smijeh). U posljednje vrijeme radim jednog Opel kapitäna koji je veći auto od oly-mpije, ali je iz istog perioda.« 
Na pitanje postoji li automobil koji bi možda želio vidjeti u svojoj kolekciji, Stipan odgovara kako je pronašao jedan stari, predratni Mercedes W143 koji je rijedak automobil. No, postoji jedan problem: 
»Volio bih obnoviti tog jednog Mercedesa iz 1937. godine, ali mi se čini kako se to neće ostvariti. Zašto? Jer svi automobili proizvedeni do 1940. godine su drveni – a oni kasniji su metalni. Točnije, ranije se koristilo drvo u kombinaciji s limom i tako se pravila karoserija. To drvo kada istrune ono nestane, stoga za restauraciju treba nabaviti dobro, suho drvo, potreban je dobar stolar, uglavnom imaš pet puta više posla nego s limenim automobilima. Limarija kada istrune to se može zavariti, zamijeniti i slično«. 

Uljepšati već poseban dan

Kao i svi zaljubljenici u automobile, i Stipan s vremena na vrijeme provoza svoje ljubimce. Međutim, kako bi se smanjio rizik od eventualnih oštećenja, rijetko ih vozi. Stoga je jednog dana došao na ideju kako uljepšati mladim ljudima njihov poseban dan. 
»Tako sam počeo iznajmljivati svoje automobile za vjenčanja. Radim to nekih sad već nekih 10 godina. Na taj način oni imaju jedinstveni doživljaj i interesantne fotografije s vjenčanja, a ja tako imam priliku voziti ove automobile budući da ih, naravno, ne vozim svakoga dana. Pored Opela, Fiata i Mercedesa imam i jednu bubu i spačeka u ponudi, iznajmljuju se svi automobili, naravno tko kakav želi«. 
Na pitanje što ga zapravo toliko privuklo oldtimerima Stipan odgovara: 
»Interesantniji su mi ovi automobili od ovih današnjih. Svi su jednaki, ne smiju izaći iz nekih okvira, čak su im danas i dimenzije logoa jednake. Ranije, bez upotrebe kompjutora ljudi su imali veću slobodu za dizajn. Automobili iz tridesetih su mi najljepši, najrazličitiji su, najoriginalniji... Jednostavno su mi fantastični«.
Također, kada se pojavi sa svojim oldtimerom u gradu, Stipan kaže kako primjećuje samo pozitivne reakcije. 
»Ti kada voziš oldtimere i kada ljudi vide neki oldtimer oni te ne gledaju sa zavišću, to nije isti onaj pogled kada voziš nekog najnovijeg džipa. Rekao bih kako su više zadivljeni time što mogu vidjeti nešto što je, samo na prvi pogled, dio neke daleke povijesti i jednostavno vole vidjeti kako je to izgledalo nekad«.  
Naš sugovornik je i potpredsjednik subotičkog Oldtimer kluba.
»Naš susret za ovu godinu je zakazan za 29. i 30. lipanj, automobili će biti izloženi u centru grada i dan kasnije na Paliću. Suština ovakvih okupljanja je da pokažemo naša vozila, a nastojimo prikazati baš ozbiljne primjerke. Sudionici se naravno među sobom natječu tko će imati najstariji auto na skupu. Inače, uvijek nastojimo da naši skupovi budu tematski, stoga je tema ovogodišnjeg susreta – Ivan Sarić.« 
Ivan Benčik