Arhiv tekstova
Kršćanska nada je veća od nevolja
Čovjek je stvoren besmrtan. Ono što umire je samo tijelo, ali ljudska duša nastavlja živjeti u vječnosti. Zato čovjek ne živi samo od danas do sutra, ne živi samo za ovaj svijet nego već sada živi za nebesa. Za sve što sada činimo ne očekujemo plaću samo za ovoga života nego ćemo plaću za svako svoje djelo istinski baštiniti na onom svijetu. No, čovjeku se teško orijentirati na vječnost jer se njegova besmrtna duša nalazi u njegovom smrtnom tijelu koje spoznaje samo ono što je materijalno te sve što je izvan ovoga svijeta može dosegnuti samo vjerom. A vjera je u materijalnom svijetu često na kušnji, zato je vjerniku potrebno ohrabrenje, potrebna mu je potpora kako ne bi zaboravio da je na ovome svijetu samo privremeno, da ono što se ovdje događa ima svoj kraj, a ono što će uslijediti nema.
Božja nagrada
Nekad nam se čini da oni koji ne vjeruju i ne slijede Božje upute za život žive jednostavnije i lakše. Čini nam se često i da je njih više, a vjernici su uvijek manjina, suviše drukčija od svoje okoline, i zbog toga se lako umore i dolaze u kušnju odustati od Kristova puta. Pavao ohrabruje u poslanici Korinćanima da ne malakšemo jer za svaku muku Bog daje obilnu nagradu: »Ako se naš izvanji čovjek i raspada, nutarnji se iz dana u dan obnavlja. Ta ova malenkost naše časovite nevolje donosi nam obilato, sve obilatije, breme vječne slave jer nama nije do vidljivog, nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo – vječno« (2Kor 4,16-18). Vjernikova ustrajnost kuša se ovozemaljskim nevoljama. Nikada nije bilo jednostavno hoditi Kristovim putem. U Pavlovo vrijeme kršćani su bili izloženi progonima, zatvarani su i mučeni zbog Krista. A danas se vjernici smatraju zaostalima, neuklopljeni u društvene norme ponašanja, zato čudni, često odbačeni, izvrgnuti podsmijehu. No, Pavao podsjeća da što više trpimo zbog Krista, to će nam se obilatije uzvratiti u vječnosti. A za čega mi živimo? Pa ne bi nas Bog stvorio vječne, a smisao života ostavio u prolaznosti ovoga svijeta. Ovdje se samo pripremamo za ono što nas čeka kada odavde odemo. Zato smisao vjernikove borbe i ustrajnosti nije olakšati sebi zemaljske dane, zavrijediti ugled u svijetu, nego se pobrinuti za plaću na nebesima, koja se teško stječe, ali je Bog daje u izobilju onome koji se nastoji oko nje potruditi. Nije nam do vidljivog nego do nevidljivog, to je kršćaninova misao vodilja, jer: »ako se razruši naš zemaljski dom, šator, imamo zdanje od Boga, dom nerukotvoren, vječan na nebesima« (2Kor 5,1).
Molitva
No, kad nastupe nevolje, kad se, iz ovozemaljske perspektive, mnogo sigurnije čini prikloniti svijetu nego ostati vezan za Kristove zapovijedi, kad se čini da više ne ide drukčije nego postati dio većine koja nije vjernička, misao o vječnosti počne blijediti. Kako pobijediti zaborav na vječnost, kako pobijediti želju za lakšim putem? To možemo jedino s Bogom. Sami smo preslabi, suviše usmjereni na materijalno. A Bog, s kojim smo trajno povezani sakramentima i molitvom, može nam pomoći da nam ovaj život prođe kao priprava za vječni, a ne da svojim kratkim boravkom na zemlji ugrozimo vječnost.
Kršćanin izdržava sve, podnosi i što misli da ne može, jer je njegova nada veća od svake ovozemaljske nevolje, nada u vječnu radost nakon ove doline suza. Nada dolazi iz molitve i čvrste vjere da Bog svoje ne ostavlja. Ta je nada sačuvala Crkvu, Božji narod, od te nade i danas vjernici hrabro svjedoče svoju pripadnost Kristu.
