Arhiv tekstova

Lisabon, Fatime, Sintra Cascais i Estoril

Portugal, za nas daleka i pomalo egzotična destinacija, zemlja je hrabrih moreplovaca, duge i bogate povijesti, prekrasnih građevina ali ponajprije dobrih ljudi koji još uvijek njeguju kod nas pomalo zaboravljene discipline, poput ljubaznosti i susretljivosti, poštivanja starijih i čuvanja javne imovine. Naime, ukoliko u Lisabonu zaustavite bilo kog prolaznika koji imalo govori engleski, ljubazno će vam pomoći; isto tako za javni prijevoz čeka se u redu, stariji uvijek imaju prednost, pa neka vas ne iznenadi ako neka starija gospođa dođe preko reda na blagajnu. Također, izuzetno je važno naglasiti kako na javnim zgradama nema grafita, a na trgovima, stajalištima javnog prijevoza i ulicama nema smeća, niti diljem gradske jezgre ne lutaju napuštene životinje.

Lisabon

Glavni grad Portugala Lisabon jedan je od najstarijih gradova na svijetu, a u Europi je drugi glavni grad po starosti, odmah iza Atene. Iako vam se u prvi mah može učiniti da je smješten na obali oceana, to zapravo nije tako. Lisabon se nalazi na ušću rijeke Tejo u Atlantski ocean, a koje je iznimno široko i kao takvo pogodno za uplovljavanje velikih brodova, što je ovaj grad oduvijek činilo jednom od najvažnijih luka. U gradu živi oko 548 tisuća stanovnika, ali se ta brojka svakoga dana uvećava zbog velikog broja turista i ljudi koji u njega dolaze raditi.
Prosječan turist koji pohodi Lisabon tu nastoji nahraniti dušu i tijelo. To u oba slučaja nije teško, jer ćete šećući brdovitim starim gradskim četvrtima Alfamom i Bario Altom, u kojima se nalaze najstarija knjižara na svijetu otvorena davne 1732. godine, najstarija slastičarnica Confeitaria National (1829.) i kavana A Brasileira (1905.), te bezbroj drugih povijesnih zdanja, biti opijeni ljepotom živopisne arhitekture na kojoj dominiraju keramičke pločice u raznim bojama. Naići ćete na muzeje koji nude različite sadržaje: od povijesti, preko fada do muzeja bakalara – ribe koju najviše preferiraju u kuhinji, na prekrasne crkve, na trgove popločane crnim i bijelim kockicama, na trgovine i brojne restorane. Zapravo, cijelo središte Lisabona je zbog svoje povijesne vrijednosti pod zaštitom UNESCO-a.   
Jedno od neizostavnih mjesta u Lisabonu je katedrala koja potječe iz 1147. godine. U njoj je kršten diljem svijeta omiljeni svetac sv. Ante Padovanski, koji je rođen 1195. godine u kući neposredno do katedrale. Na mjestu njegove rodne kuće danas je crkva posvećena ovome svecu, u kojoj se iz sakristije uskim stubištem može sići u kapelu gdje su još uvijek originalni podovi njegove rodne kuće. Crkva sv. Ante polazna je točka mnoštva hodočasnika u Fatimu, a mi smo imali sreću susresti se s hodočasnicima iz Hrvatske i prisustvovati misi na hrvatskom jeziku u Lisabonu.
Ono na što svaki turist u Lisabonu mora biti spreman su ogromni redovi. Preporuka je kupiti ulaznice za muzeje unaprijed – online, jer u protivnom, nije sigurno da ćete moći ući ukoliko planirate kupiti karte na licu mjesta. Ilustracije radi, samostan sv. Jeronima otvara se u 9,30, a još prije otvaranja red je bio toliki da se na ulaz čekalo oko dva sata. No, vrijedilo je. Ovaj samostan smješten u dijelu grada koji se zove Belem dao je izgraditi kralj Manuel I. Portugalski kako bi obilježio sretan povratak Vasca de Game iz Indije. Gradnja je započela 1502. i trajala je sljedećih 50 godina. Iz novije povijesti, u ovom samostanu je 13. prosinca 2007. godine potpisan Lisabonski ugovor kojim je otpočela reforma Europske unije. U istoj četvrti nalazi se i spomenik osvajačima i utvrda Belem izgrađena u 16. stoljeću koja je služila kao svečana kapija Lisabona. 
Uz Jeronimski samostan nalazi se slastičarna Pasteis de Belem (1837.), a ona je također neizostavno odredište turista koji posjećuju samostan, jer se u njoj moraju kušati tradicionalni kolačići pasteis de nata. Njih su u 18. stoljeću počeli izrađivati monasi i prodavati ih posjetiteljima. Kolačići su zapravo od lisnatog tijesta punjeni kremom od vanile, te zapečeni. 

Fatima, Sintra, Estoril...

Ukoliko u Lisabonu ostajete barem tjedan dana, obavezne su ekskurzije u obližnja mjesta poput marjanskog svetišta Fatime, šumovite Sintre koju krase bajkoviti dvorci, te ljetovališta Cascaisa i Estorila. Osim Fatime, sve je vrlo jednostavno obići javnim prijevozom, odnosno vlakovima koji prometuju svakih dvadesetak minuta i nisu skupi. Veliki je privilegij pridružiti se moru vjernika koji hodočaste u Fatimu. Zahvaljujući našem vodiču, obišli smo svetište, pomolili se u kapeli i dobili blagoslov. U novosagrađenom svetištu impozantnih dimenzija misi može istodobno nazočiti nekoliko tisuća vjernika. U sklopu svetišta je i muzej, odnosno postav krunica darovanih od važnih povijesnih osoba, te krunice djece kojima se Djevica Marija obratila. 
Obidos je maleno mjesto nedaleko od Fatime, a poznato je još kao kraljičino selo. Povijest mjesta seže još u rimsko doba, a 1210. kralj Alfonso II. selo je darovao kraljici Urraki i od tada je bilo pod patronatom portugalskih kraljica. Kuće u selu su bijele, a svaka na sebi ima crtu, žute, plave ili crne boje koje su simbolizirale zanimanje onih koji su u njoj živjeli. U Obidosu se obavezno mora probati ginja – liker od višnje, ili kako bismo mi rekli višnjevača. Ona je tradicijsko piće ovoga kraja, a služi se u malenim čokoladnim čašama, pa pomalo podsjeća na praline s punjenjem od višnjevače. 
Prvi susret s oceanom bio je u mjestu Nazare, u kojem valovi tijekom zime dostižu visinu preko 30 metara pa je ovo mjesto pravi magnet za surfere. Zanimljivost ovog sela su i gospođe u suknjama sa sedam podsuknji koje su nekada pomagale muževima ribarima, pa su im suknje kratke da se ne bi smočile u moru, a podsuknje su ih trebale zaštititi od hladnoće.  
Najveći magnet svih turista, osobito onih iz SAD-a, je Sintra. Tu posjetitelji mogu pogledati nekoliko dvoraca, ali je nemoguće u jednom danu obići sve, što zbog vremena, što zbog ogromnih gužvi koje se kontinuirano stvaraju. Zato je važno dobro odvagati što vas zapravo najviše interesira i krenuti u obilazak vrlo rano. Mi smo temeljito obišli Nacionalnu palaču, dvorac u kojem su kraljevi uistinu obitavali. Dvorac potječe iz 14., odnosno 15. stoljeća, a poznat je i po dva dimnjaka koja se iz kuhinje kupolasto uzdižu na visinu od 33 metra. Također smo posjetili dvorac Quinta de Regaleira, znamenit po svom parku i zdencu inicijacije.
Izbombardirani morem povijesnih informacija odlučili smo potražiti kratki predah na prekrasnoj plaži Estorila, mondenskog ljetovališta u kojem su svoje vile imale kraljevske obitelji i poznate osobe. Odlučili smo zagaziti u ocean i tako se povezati s cijelim svijetom. 
I na kraju smo otišli na kraj staroga svijeta, na najzapadniju točku Europe – Cabo da Roca. Tek kada čovjek baci pogled na pučinu Atlantskog oceana postane svjestan hrabrosti starih morepolovaca koji su se upravo s tih prostora kretali u nepoznato. 
Naše iskustvo opisala sam u najkraćim crtama (a mogle bi se pisati stranice i stranice), a toplo vam preporučam, ako vam se ikada ukaže prilika da posjetite Lisabon i doživite neki drugi svijet, da obvezno nazdravite sebi uz glasovito portugalsko vino verde.
Aleksandra Prćić