Arhiv tekstova
Vječnost je naše odredište
Vječnost je mjesto konačnog susreta čovjeka i Boga. A da bi se u vječnosti radovao s Bogom, čovjek mora proći svoj zemaljski put. Na tome putu mnogo je raskrižja na kojima se može krivo skrenuti, mnogo je puteva koji su primamljivi, ali su krivi. Zato je važno biti oprezan u hodu ovom zemljom, da bismo u konačnici stigli na odredište ka kojem smo krenuli. Smjernice koje će nam pomoći da naše ovozemaljsko putovanje završimo na pravi način nudi nam Božja riječ. Sveto pismo nas uvijek hrabri i usmjerava kako nikad ne bismo krenuli stranputicom.
Posebno zanimljive su poslanice. Njih apostoli pišu kao pisma zajednicama koje su osnovali, te sada do njih dolazi kako se vjernici u tim zajednicama susreću s nekim problemima. A problemi se mogu usporediti s problemima suvremenog vjernika. Ili su vjernici izloženi progonima zbog svoje vjere, ili su skloni nekom grijehu, ili se među njima pojavio razdor i nesloga. Slično kao i danas. Zato su nam poslanice zanimljive, u njima uvijek možemo pronaći ohrabrenja, upozorenja i poticaje koji su vrlo aktualni i u današnje vrijeme.
Život u tijelu
Pavao u poslanici Korinćanima piše: »Uvijek smo puni pouzdanja makar i znamo: naseljeni u tijelu, iseljeni smo od Gospodina« (2Kor 5,6). Čovjek u tijelu nikada ne može spoznati Gospodina do kraja, niti proniknuti njegove puteve. Ograničeno tijelo ne može sasvim spoznati neograničenog Boga. Tijelo nam je dano samo za ovaj svijet. Kada završimo hod ovim svijetom, susrest ćemo se s Gospodinom na način na koji nismo mogli za zemaljskog života. Sada, dok iščekujemo taj trenutak, vjerujemo Gospodinu i vjera nam govori da će se on dogoditi, da Bog za nas ima planove u vječnosti. Ipak, koliko god nas tijelo sputava i ne predstavlja puninu života za koju je čovjek stvoren, ovozemaljski život moramo proživjeti onako kako smo ga od Boga dobili. On je predvorje vječnosti. Kroz njega prvo moramo proći, da bismo se, kada dođe vrijeme, radovali s Gospodinom.
Omiljeti Gospodinu
»Da, puni smo pouzdanja i najradije bismo se iselili iz tijela i naselili kod Gospodina. Zato se i trsimo da mu omilimo, bilo naseljeni, bilo iseljeni. Jer svima će nam se pojaviti pred sudištem Kristovim da svaki dobije što je kroz tijelo zaradio, bilo dobro, bilo zlo« (2Kor 5,7-10). Odlika vjernika je pouzdanje u Boga. Što god da spoznaje i da se oko njega događa, on se pouzdaje u Boga i njegovo obećanje vječnosti. Isto tako, koliko god da vjernik čezne za vječnom radošću, strpljivo mora podnositi muke ovozemaljskog života, dok Bog ne odluči da je vrijeme iseliti se odavde i naseliti se kod njega. Važno je uočiti Pavlovo upozorenje. Prije nego se s Gospodinom počnemo radovati u vječnosti, trebamo se pojaviti pred Kristovim sudom. Na tom sudu će jedino biti važno kako smo provodili život u tijelu. A kako ga provodimo? Živimo li za vječnost? Koliko god da traje, ovaj život brzo prolazi, a mnogo toga se tijekom njega nakupi glede naših zasluga koje će Krist gledati na svome sudu. Za početak, nemojmo živjeti kao da vječnosti nema, kao da ćemo ovdje ostati zauvijek. Sve ovdje je prolazno, čak i ako nam se trenutno čini kako je lijepo jer nam dobro ide u svemu što trenutno smatramo važnim. Koliko vjerujemo, gdje je Bog u našem životu, kakvi smo prema bližnjima, činimo li dobro, jesmo li pravedni… To je ono što ima neprolaznu vrijednost jer će biti bitno pred Kristom, sve druge vrijednosti ovoga svijeta samo će u jednom trenutku postati bezvrijedne. Vječnost je naše krajnje odredište.
