Arhiv tekstova

Carev

Prezime se javlja u Subotici i Somboru u obliku Car, Carić, Carev i Carević. U Somboru je zabilježeno još u prvoj polovici 18. stoljeća. Po Iliji Džiniću, prezime je nastalo po nadimku »car«. Nosioci ovog prezimena su se izgleda prvobitno prezivali Čirić, na što ukazuje jedan zapis iz 1721. Carević alias Čirić. Najpoznatiji predstavnici ovog roda su svećenik Andrija Car (1857. – 1911.), nogometaš Ivan (1905. – 1982.), te šahist i novinar Petar (1914. – 1982.). Andrija je ušao u shematizme i druge zapise kalačke nadbiskupije, a Ivan i Petar imaju biografije u Leksikonu podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. Genealogija Petra Careva izgleda ovako: Jakov i Eva Kekezović (vj. 19. XI. 1792.); Jakov i Magdalena Kalčević (vj. X. 1821.); Ivan i Agata Beretić (vj. 12. XI. 1845.); Josip i Etelka Kaić (vj. 24. V. 1887.); Đula i Klara Mandić (vj. 12. XI. 1910.).

Novinar i šahist

Petar Carev bio je član somborskog Miroljuba od osnivanja (1936.). U mladosti je radio kao novinar. Surađivao je u Glasu naroda, Našim novinama, Slobodnoj Vojvodini i drugim redakcijama. Čuveni somborski odvjetnik Martin Matić opisao je Petra Careva u jednom svom tekstu objavljenom u Bunjevačkim novinama (22. III. 1940.). Tu piše: »Mlad novinar, svega mu je 25 godina. Novinar je, jer ne može da dobije nameštenje odgovarajuće svojoj školskoj spremi. Kada traži koje nameštenje bude odbijen, jer ili nema dovoljnu školsku spremu, ili ima veću, nego što se traži. Ovako što može da se desi samo sa Bunjevcem. No nije usamljeni slučaj. Novinar biti u Somboru, znači zaradu, koja je dostatna, da čovik ne umre od gladi«. Zatim nabraja uspjehe P. Careva u šahovskom natjecanju. Na kraju piše: »Svaki narod se ponosi sa svojim majstorima u šahu, svakog svog sina talentiranog pomaže, da dodje do te titule. Ako triba staraju se za nameštenje, ne žale novca da mu se pruža prilika usavršavanja. A kolko Bunjevca zna, da je Carev Bunjevac?«

Poslije rata

Poslije Drugog svjetskog rata Carev je radio u Povijesnom arhivu u Somboru. Također je nastavio svoju šahovsku karijeru. Bio je dopisnik šahovske rubrike Politike, Dnevnika, Sportskih novosti, Magyar Szóa i Somborskih novina. Bio je jedan od organizatora memorijalnog šahovskog turnira Ivan Parčetić, koji se i danas održava. Bio je šahovski sudac na međunarodnim natjecanjima. U svojoj šahovskoj karijeri postignuo je mnogobrojna priznanja. Nosio je titulu nacionalnog majstora. Primio je Orden rada sa zlatnim vijencem i Oktobarsku nagradu grada Sombora. Utjecao je na mlađe generacije šahista. 

Šahovski anali

Martin Matić u gore navedenom članku citira izvatke iz raznih novina (1940.) koje se odnose na Careva. Na šahovskom turniru u Zagrebu (kolovoza 1940.) natjecali su se 32 najbolja amatera u dvije grupe. Carev je bio sedmi u svojoj grupi. Novosti tom prilikom pišu: »Carev je zasluženo osvojio svoju nagradu. Pored solidne teoretske spreme on je pokazao mnogo originalnih partija, kojima je dokumentirao svoj veliki talenat. Šteta što nije u mogućnosti da preko godine trenira sa sebi ravnim partnerima ili jačim od njega što bi mu znatno pomoglo da izdrži veliku i napornu turnirsku borbu. On je u stalnom napretku i od njega još mnogo očekujemo«.
Zagrebački Jutarnji List ovo piše: »Petar Carev Sombor: talentiran, poletan i živ igrač, nadaren fantazijom, brzim shvaćanjem i bistrim sudovima. Carev neobičnom lakoćom postizava uspjehe i niže poene. U igri mu je teško uhvatiti pravac i odrediti stil, medjutim jedno je točno: i u igri i životu odlikuje mu ista crta – lakoumnost. On nema velikih pretenzija, njemu je turnir više-manje zabava, što kraj danih rezultata još više podcrtava njegov talent.«
Šahovski pregled (Beograd) iznosi sljedeći sud o Carevu: »Petar Carev – najzanimljiviji šahovski umetnik. Ume da zablista, da bi odmah potom zašao za oblak. Inventivan duh! Prema snazi mogao je ući u finale.«