Arhiv tekstova

Lapsus-lakmus

Jedan lapsus jedne voditeljice na jednom javnom servisu u jednom je dijelu javnosti ovih dana jedna od značajnijih tema. Riječ je o promptnom otkazu kojega je studentici žurnalistike potpisao – e njega ćemo imenovati – generalni direktor Radiotelevizije Vojvodine Goran Karadžić zbog toga što je ova, zbunivši se u jednom trenutku u najavi vremenske prognoze, jednostavno zastala i rekla »jao, bože«. Studentica je, naravno, na RTV-u (bila) honorarno angažirana, pa je potez gendira tim prije i očekivan i lak, nešto poput refleksne radnje boksača kada ugleda vreću za udaranje. Da je kojim slučajem netko pokrenuo pitanje odgovornosti montažera ili pak urednika programa, gendir RTV-a vjerojatno bi refleksno umirio svoj uvjetni refleks treniranja strogoće.
Ako bismo, pak, i pokušali pronaći trunčić logike u ovom iživljavanju nad slabijim, morali bismo se izmaći u svjetlosnim godinama udaljene medijske primjere od RTV-a i medija na ovim prostorima općenito. Recimo na BBC, kao kuću koja profesionalizam tjera kao mak na konac. Tamo, recimo, svoj posao rade i lektori i redaktori, i snimatelji i montažeri, i novinari i urednici i zbog toga se tamo ovakve greške (uglavnom) ne događaju. Ali, tamo se pozornost posvećuje i – vjerovali ili ne – sadržaju programa, dakle samoj biti zbog čega se nešto emitira: je li to tema od interesa za javnost, na koji je način ona obrađena i postavlja li pitanja na koja se traže odgovori; nudi li netko rješenja? Na RTV-u se otkazi zbog toga ne isporučuju, jer takve programe niti ne proizvodi.
Nije, međutim, u fokusu ovog teksta sama suština novinarskog profesionalizma, tema je nešto još niže: diletantizam u medijima koji uveliko probija i najniže zamislive slojeve.
Oni koji su htjeli zacijelo su vidjeli kako spikerica na Happyju sriče naziv najpoznatije švedske pop grupe ABBA, pa to u njenoj verziji zvuči kao A-B-B-A da bi nedugo potom jezik izlomila u bezuspješnom pokušaju izgovora prezimena izraelskog premijera Netanyahua. Oni, pak, koji imaju običaj slušati program Újvidéki radija gotovo svakodnevno se križaju kada voditelji čitaju nazive ulica u kojima će toga dana biti isključenja struje i na taj način otkrivaju da blage veze nemaju ni s poviješću ni s književnošću ni sa zemljopisom. Baš kao i ovi na Radio Subotici kada srpskog književnika Milutina Uskokovića prekrste u Iskoković. A, iako nije riječ o voditelju, primjer s emisije Štoperica na TV B 92 možda najbolje spaja lapsuse koji zapravo otkrivaju znanje teleta pred šarenim vratima: jedan od sudionika instant uličnog kviza u Somboru, mlađi sredovječnjak neki, na upit voditelja u kom se gradu nalazi zračna luka koja nosi ime Frederica Chopina jednostavno mijenja pitanje (to je jedan od »džokera«), a kada je opasnost od tog pitanja prošla na jednostavni upit je li nekada čuo za Chopina ulični »natjecatelj« odgovara da nije. Baš kao što je to – kada je istrošio sve »džokere« – ponovio i za Oprah Winfrey.
I bez ikakvog objašnjavanja za navedene primjere jasno je da je riječ o neznanju poražavajućih razmjera, ali je pravo pitanje »zašto je to tako«? Odnosno, još preciznije: »kako se takve osobe mogu naći u ulozi voditelja ili spikera«? Ma kako bolno bilo (a jeste) i odgovor na ta pitanja u biti je jednostavan: nitko ih ne uči niti od njih traži znanje. U ozbiljnim redakcijama, a takve su nekad bile i lokalne a ne one »državne«, postojali su određeni kriteriji koje je kandidat morao ispuniti prije no što bi uopće kročio u studio i izgovorio »jao, bože« zbog greške koju je napravio. Postojale su osobe koje su brinule o izgovoru (i naglasku) voditelja i spikera, uključujući tu kao i na akademijama dramskih umjetnosti ili treninzima sportaša, i vježbe disanja. Postojali su i redaktori kojima se ne bi dogodilo da srpski naziv Pećke ulice spiker na mađarskom pročita kao »Kályhás utca«, gdje se zemljopis zbog doslovnog prijevoda brka s uređajem za grijanje. Danas toga, vjerojatno pod izgovorom »racionalizacije«, jednostavno nema. Ali, gore i od toga je potpuno odsustvo svijesti o vlastitom neznanju, a najgore apsolutni nedostatak želje da se nešto nauči.
Da voditelj ili spiker uvide da pojma nemaju tko je osoba čije ime izgovaraju makar bi u pauzi između vijesti to pokušali saznati i to bi bio najbolji dokaz njihove volje za učenjem, jer bi tu grešku već sljedećeg sata (ili dana) ispravili. Da onaj tko ih priprema za studio uoči koliko se spiker muči ili jednostavno pogrešno izgovara neki naziv, promptno bi reagirao i ukazao mu na grešku. Ali... tko to da radi kada je situacija u većini medija danas takva da se znanje s njih protjeruje kao običan remetilački faktor u blaženom carstvu gluposti?
Stoga, slušate li Radio Suboticu, YU eco ili Újvidéki Rádió, gledate li Happy, Pink ili Informer, nemojte pri seriji grešaka njihovih voditelja izgovarati »jao, bože«. To je, naime, vaš izbor.
Z. R.