Arhiv tekstova
Firanj
Obitelj Firanj izvorno je slovačka. Doseljena je u Sombor u drugoj polovini 18. stoljeća. Početkom 1770-ih Firanji se javljaju kao posjednici u Rančevu (po istraživanjima M. Stepanovića). Vremenom su se stopili s lokalnim bunjevačkim stanovništvom, s kojim su dijelili vjeru i običaje. Iz ovog roda poteklo je više predstavnika koji su značajni, kako za povijest bačkih Hrvata Bunjevaca tako i kulturu Sombora. Prije svega to su Alojzije Firanj, kulturni djelatnik iz Sombora i David Firanj, ravnatelj Gradskog muzeja Sombor. Od povijesnih ličnosti izdvajaju se Antun Tunča Firanj (1906. – 1962.) i Stipan Firanj (1901. – 1973.), koji su zahvaljujući nasljednicima najbolje istraženi.
Stipan Firanj
Stipan i Antun su bliski rođaci. Zajednički su im pradjed i prabaka, Franjo Firanj i Matija Kaić. Stipan je posjedovao kaštelj i više od stotinu katastarskih jutara zemlje na Bezdanskom putu. Primjenjivao je suvremene metode u poljoprivredi. Imao je svoju vršalicu. Osim poljoprivrede, bavio se i stočarstvom. Poslije Drugog svjetskog rata izgubio je uslijed nacionalizacije veliki dio zemlje i cijeli stočni fond. Međutim, uspio je zadržati kaštelj. Bio je društveno aktivan. Bio je član uprave Bunjevačkog kola u Somboru. Prešao je u Hrvatsko kulturno društvo Miroljub odmah kada je osnovano 1936. Njegova genealogija izgleda ovako: Josip i Katarina Sečenji (vj. 27. X. 1817.); Franjo i Matija Kaić (vj. 17. XI. 1841.); Aleksandar i Estera Raić (vj. 6. XI. 1876.); Šime i Justina Firanj (vj. 27. X. 1897.)
Antun Firanj
Antun Firanj je posjedovao 96 katastarskih jutara zemlje i kaštelj na Gakovačkom putu. Bavio se poljoprivredom i stočarstvom. Poslije Drugog svjetskog rata izgubio je veliki dio zemlje. Poslije prve agrarne reforme zadržao je 35, a nakon druge 17,5 jutara. Porodični kaštelj prešao je u vlasništvo tvrtke Somboled, koja ga je preuredila u upravnu zgradu. Antunovi potomci su podigli obiteljsku kuću preko puta kaštelja. Njegova genealogija izgleda ovako: Josip i Katarina Sečenji (vj. 27. X. 1817.); Franjo i Matija Kaić (vj. 17. XI. 1841.); Antun i Kata Bošnjak (23. X. 1867.); Pajo i Kata Bošnjak (26. X. 1906.)
Šima Firanj
Stipanov otac Šima Firanj bio je također društveno i politički aktivan. Sudjelovao je u radu Bunjevačkog kola od njegovog osnivanja 1920. Godine 1921. javlja se kao jedan od potpredsjednika društva. Kasnije je bio član Upravnog odbora društva (1939.). Također je bio odbornik mjesne organizacije Bunjevačko-šokačke stranke (1920.). Kasnije (1925.) je bio član Vojvođanske pučke stranke, koju je predvodio Blaško Rajić. U svakodnevnom govoru je običavao reći: »Ne idite samo tako na blind (na slijepo)«.
Bošnjaci i Firanji
Firanji su uz Bošnjake igrali centralnu ulogu u radu Bunjevačkog kola u Somboru tijekom 1920-ih. Nakon neuspjeha Vojvođanske pučke stranke na izborima u siječnju 1925. Firanji su podržali Antuna Bošnjaka u njegovoj politici kompromisa s Narodnom radikalnom strankom u Somboru. Međutim, pregovori A. Bošnjaka s radikalima nisu polučili značajnijeg uspjeha, o čemu je pisao Josip Palić: »Kako je poznato jedna od glavnih tačaka sporazuma izmedju radikala i g. Antuna Bošnjaka bila je postavljenje jedne bunjevačke ličnosti na mjesto podgradonačelnika. – To mjesto je sada i popunjeno sa jednim Srbinom, sa gradskim senatorom gosp. Gjorgyem Cvejanovim. – I ako je ličnost gosp. Cvejanova nama vrlo simpatična, vidi se kako su radikali ozbiljno smatrali sporazum sa g. Bošnjakom. Šta vele nato Bošnjaci i Firanji? Mi mislimo, da je taj sporazum bio ozbiljan, ali g. Bošnjak i njegova familiarna grupica nije imala sposobnog i dosta kvalifikovanog čovjeka na to mjesto«.
Palić dalje piše: »Na sazvanoj glavnoj godišnjoj skupštini u Bunjevačkom Kolu na 2. februara 1926. bilo je prisutno svega 16 muških i 26 ženskih osoba. Dakle nisu otišli na njegov poziv ni od njega naimenovani novopečeni općinari, već samo njegova rodbina, Firanji i Bošnjaci. Pošto ova ‘velika skupština’ u svojim junačkim redovima nije imala sposobnu ličnost, izabrali su za predsjednika gosp. gradskog senatora Stipana Stolšić, koji o tomu ništa nije znao pošto također nije bio prisutan, te se odmah na tu visoku čast i zahvalio, jer nije bio voljan izvlačiti iz blata Bošnjakove taljige u Bunjevačkom Kolu« (Neven, 11. II. 1926.).
