Arhiv tekstova
Isus šalje svoje učenike
U evanđeljima često čitamo kako Isus poučava svoje učenike, kako im tumači prispodobe, kako ih vodi sa sobom dok čini čuda. Sva ta pouka priprema je za zadatak koji će uslijediti. Kao što škola priprema učenike za buduća zanimanja, tako u Isusovoj školi učenici bivaju pripremani za ono na što su pozvani. Isus ih jeste pozvao da ga nasljeduju, ali taj poziv imao je još jednu dimenziju, da oni jednom, kada dođe vrijeme, prošire krug onih koji nasljeduju Krista. Ove nedjelje Marko u svom evanđelju prenosi kako je Isus uputio svoje učenike da nakon primljene pouke krenu u izvršenje poslanja (usp. Mk 6,7-13).
Bez stvari i blago
Kada Isus počinje slati učenike u navještaj Radosne vijesti prva uputa je o onome što trebaju sa sobom ponijeti: »I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.« (Mk 6,8-9). Učenici idu na put u Božje ime, idu raditi za Božje kraljevstvo. A za Boga ne može raditi onaj koji u njega nema potpuno povjerenje. Isus učenike upućuje da na put ništa ne nose, čak ni ono najnužnije. Nije to da bi im put bio što teži, nego je takav polazak na put znak potpune oslonjenosti na Boga. Isus im je puno puta govorio kako se Bog brine za čovjeka, govorio je kako onaj koji vjeruje nema razloga za brige. I dok je govorio, oni su to razumjeli. A sada je trebalo provjeriti vjeruju li u to. Krenuti na put bez najosnovnijeg, osobito u ono vrijeme, značilo je bezgranično pouzdanje u Gospodina. Isto tako, onaj tko s ljubavlju čini nešto za Boga, može se nadati i vjerovati da će se Bog pobrinuti za njega u njegovom djelu.
Naravno, nije poruka ovoga odlomka biti neodgovoran i nemaran, očekivati da će se Bog brinuti onda kada smo nepripremljeni za nešto iz svoje lijenosti. Smisao ove apostolske »nepripremljenosti« je potpuna oslonjenost na Boga, pouzdanje koje treba imati svaki vjernik, svaki onaj koji nasljeduje Krista.
»Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.« ( Mk 6,11). Dešavalo se i Isusu, a pogotovo poslije učenicima, da ljudi odbijaju Radosnu vijest, da ne žele ne samo prihvatiti, nego nekad čak ni slušati je. Ali u takvim situacijama navjestitelj treba ostati blag i smiren, ne smije dopustiti da ga ponašanje onih kojima se obraća učini lošim svjedokom Evanđelja. Jer, ponašanje navjestitelja također je svjedočanstvo. A sadašnje odbijanje ne znači da će ti slušatelji ostati pri prvoj reakciji. Sve što su čuli i vidjeli, možda će u budućnosti u njima probuditi želju za traženjem Boga.
Mi smo navjestitelji
Isus šalje i sve nas da naviještamo Evanđelje po svijetu, ali ne oslonjeni na svoje snage i prepuni brige kako ćemo. Navjestitelji možemo biti, isto kao nekad Dvanaestorica, samo ako smo potpuno predani u ruke Božje. Možemo li biti navjestitelji nečega u što u potpunosti ne vjerujemo? Snaga našeg navještaja dolazi iz veličine naše vjere. Dakle, treba se samo odvažiti svjedočiti, razotkriti svoju vjeru pred svijetom, ne biti neki skroviti kršćanin. To je poput avanture u koju se treba upustiti, bez kalkulacije i previše vaganja, nego potpuno oslonjeni na Boga, koji nas šalje. I nailazit ćemo na neugodne ljude, proživljavat ćemo neugodne situacije, ali uvijek moramo ostati blagi i puni ljubavi za one koji naš navještaj ne prihvaćaju. Mi smo apostoli ovoga vremena, po nama Evanđelje treba doći do nekih srdaca.
