Arhiv tekstova
Igrač za sve pozicije u momčadi
Ovoga tjedna je svakako glavna nogometna vijest u svezi Hajduka dolazak Ivana Rakitića, proslavljenog nogometaša Barcelone i Seville, te više od stotinu puta reprezentativca Hrvatske. Ali i prije njega su mnoga velika imena igrala u ‘biloj majici majstora s mora’. Jedan od njih, legenda Hajduka, je i naš sugovornik Zoran Vujović koji je s uspjehom deset godina (1976. – 1986.) igrao i za svoj voljeni klub i za reprezentaciju (1979. – 1989.) nekadašnje zajedničke države.
Kada ste počeli igrati u Hajduku?
Bilo je to jako davno, brat blizanac Zlatko (također proslavljeni nogometaš Hajduka i reprezentacije Jugoslavije op.a) i ja počeli smo igrati bosi na starom Hajdukovom placu. Prvi trener nam je bio Milivoj Buterer, koji nam je dao tzv. nogometnu abecedu ophodeći se prema nama kao drugi otac.
Vaš nogometni talent je ubrzo uočen od strane stručnih ljudi u klubu, a nakon što ste prošli cijelu omladinsku školu bilih ubrzo je stigao i službeni debi za prvu momčad.
Imali smo veliku sreću što smo uvijek bili okruženi dobrim trenerima koji su nam dali i usadili onu dobru nogometnu bazu iz koje smo se kasnije formirali za ulazak u svijet profesionalnog nogometa. Isprva sam bio na klupi za pričuve pa bih ulazio po petnestak minuta, ali sam nakon ozljede jednog od suigrača dobio priliku da susret započnem u startnoj postavi. Ako se dobro sjećam, bilo je to protiv Partizana u nogometnom kupu, kada me je trener Mićo Duvančić pustio na teren od prve minute.
Cijelu nogometnu karijeru ste izvorno igrali na poziciji braniča ali ste, po potrebi, bili tzv. all round igrač. Na kojim ste sve još pozicijama igrali?
Mi smo u ono vrijeme bili nogometno formirani i osposobljeni za igru na svim pozicijama u momčadi. Budući da smo brat i ja bili vrlo brzi a on je bio brži primjerice na 50m, njemu je bilo predodređeno mjesto u navalnom redu. S druge strane ja sam bio brži na 100m pa sam tako po vokaciji bio branič. No, u mnogo susreta prve momčadi Hajduka zaigrao sam i na mjesto štopera, u veznom redu i na koncu znao sam igrati i napadača. Jednom sam tako morao zamijeniti ozlijeđenog brata Zlatka, trener nam je bio Pero Nadoveza koji mi je rekao kako moram igrati u navali jer nema koga drugog staviti. Zaigrao sam i postigao pogodak u pobjedi od 2:1.
Pored zavidne domaće ostvarili ste i uspješnu inozemnu karijeru. Gdje ste sve vani igrali?
Brat i ja smo cili život bili zajedno pa smo nakon Hajduka skupa zaigrali u Francuskoj. Isprva u Bordeauxu, a potom i Cannesu. Potom sam se ja vratio natrag za Jugoslaviju i odigrao jednu sezonu u Crvenoj zvezdi da bi se opet vratio u Francusku, gdje sam igrao u Cannesu i Nici do 1993. godine kada sam i službeno okončao profesionalnu karijeru.
D. P.
