Arhiv tekstova
Brnjaković
Čuveni spjev Dostojna plemenite Bačke starih uspomena (1790.) Grgura Peštalića ispjevan je prigodom prenošenja krune sv. Stjepana iz Beča u Budim. Među brojnim plemićima, koji su dobili ovdje mjesto, javlja se i »barun mladi Antun Brnjaković«. Malo je poznato da je Antun Brnjaković potomak čuvene bosanske porodice Brnjaković-Grubišić. Prezime Brnjaković su dobili po rodonačelniku Bernardu (Brnjaku). Prije toga su se izgleda prezivali Grubišić.
Sarajevo
Podrijetlom iz Olova, ova obitelj ostavila je veliki trag u mjesnoj povijesti Sarajeva. Njeni članovi igrali su tijekom 17. stoljeća ulogu predstavnika bosanskih katolika. Područje njihove diplomatske aktivnosti je bilo veliko, uključivalo je velike centre moći (Rim, Beč i Carigrad). Po zanimanju trgovci, mnogo su putovali. Posao ih je često vodio u Rim, Beč, Mletke (Venecija), Dubrovnik, Beograd i druge metropole. Također su iznjedrili franjevca Matiju Brnjakovića (svjetovno Filip), koji je postao beogradski biskup (1675.), na opće zadovoljstvo bačkih Bunjevaca. Za vrijeme Velikog turskog rata (1683. – 1699.) njihova imovina je stradala. Na koncu su se povukli iz zapaljenog Sarajeva s vojskom Eugena Savojskog 1697. Naselili su se u Ilok, gdje su imali dvor. Međutim, jedan ogranak obitelji je iselio dalje u Bačku i 1730. upisan je u tamošnje plemstvo. Jedan od potomaka bačkog ogranka Brnjakovića je bio gore spomenuti Antun Brnjaković, pripadnik bačkog banderija (skupine konjanika), koji je 1790. čuvao krunu sv. Stjepana u Budimu.
Genealogija
Ranu povijest Brnjakovića rasvijetlio je fra Ljubo Lucić u jednom svom spisu koji se tiče povijesti franjevaca u Sarajevu (Franjevačka prisutnost u Sarajevu). Istražujući Arhiv za propagandu vjere u Rimu, pronašao je »priličan broj dokumenata koji su pisali Brnjakovići ili je o njima pisano«. Rodonačelnik Brnjakovića je bio neki Bernard (Brnjak) Grubišić. Njegov sin Andrija Grubišić bio je čuveni trgovac, poznat kao zaštitnik katoličke vjere. Godine 1659. on i njegova supruga Marija Ljubičić, te sinovi i kćeri dobili su plemstvo. Za povijest bačkih Bunjevaca značajan je Andrijin sin Mate Brnjaković, koji je bio franjevac. Kršten je 29. VII. 1652. , a izabran 1675. za beogradskog biskupa. Filipa i Jakova su ratni događaji 1697. odveli u Slavoniju (Srijem), gdje su se nastanili u Iloku.
Ilok
Ivan Brnjaković (oko 1690. – 1732.), sin Jakova, je 1730. upisan među bačke plemiće. Obitelj je držala posjed Kulpin (Bački Petrovac), koji joj je izdan u najam (1737.). Ivanova ćerka Ana (rođena oko 1732.) bila je udana za bačkog podžupana Petra Latinovića iz čuvene obitelji Latinović. Druga kćerka Franciska Klara (rođ. 29. VI. 1735.) bila je udana za nekog plemića Tomanovića. Živjela je u Novom Sadu. Natpis (na njemačkom jeziku) s njenog nadgrobnog spomenika prepisao je Josip Vojnić od Bajše. Tu izričito piše da je rođena kao »Baronese Berniakovics de Olovatz« (baroneza Brnjaković od Olovca). Ivanov sin Franjo Nikola dobio je od Bačke županije 1776. potvrdu plemstva.
Bernathffy
Franjo Nikola je imao sinove Josipa, Antuna i Ivana. Josip (rođ u Iloku 4. VIII. 1765.) se posvetio naukama i vjeri. Niže razrede je završio u Segedinu, a više u Terezijanskom kolegiju u Vacu. U Budimu je studirao filozofiju i pravo, a u Kaloči teologiju. Bio je kapelan u Futogu (od 1794.). Godine 1798. postao je doktor kanonskog prava. Župnik u Baji je bio od 1799. do 1807. Antun (rođ. 13. V. 1769. u Iloku) je bio član gore-spomenutog banderija 1790. Također je bio podbilježnik Sudbenog stola Bačke županije. Ivan (5. III. 1763.) i Antun su dobili posjed Boldur (Banat, Rumunjska), a dozvolom cara Franje I. promijenili su prezime u Bernathffy (1803.).
