Arhiv tekstova
Hrana za vječnost
Isus ove nedjelje još preciznije određuje sebe kao hranu, pa jelom i pićem istinskim naziva svoje tijelo i krv (usp. Iv 6,51-58). Za Židove koji su ga slušali ove riječi bile su potpuno zbunjujuće, a mi danas znamo kako se to može blagovati Isusovo tijelo i krv. Ipak, je li to baš sve tako jednostavno, uzimamo li olako Isusove riječi i nadamo li se možda prevelikoj nagradi za tako malo učinjenog? Želimo zavrijediti vječnost i Krist nas želi vidjeti u vječnosti, no trudimo li se dovoljno?
Prihvatiti Krista
»Reče Isus mnoštvu: ‘Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta’« (Iv 6,51). Sve što kao kršćani vjerujemo i živimo može se sažeti u ovih nekoliko riječi koje je Isus o sebi rekao. I nešto kasnije reći će: »Tko blaguje tijelo moje i pije krv moju, ima život vječni; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko. Tko jede moje tijelo i pije moju krv, u meni ostaje i ja u njemu« (Iv 6,54-56). I znamo da je euharistija trenutak čudesne pretvorbe kruha i vina u Kristovo tijelo i krv, te nas Isus poziva da se okupimo oko euharistijskoga stola i blagujemo hranu u kojoj nam dariva sebe. I kažu crkveni dokumenti da je euharistija izvor i vrhunac svega kršćanskog života. A da bismo mogli blagovati na euharistiji, potrebni su nam i drugi sakramenti koji nas pripravljaju za to. Pa kao što Krist darovan kroz euharistiju nije neka obična hrana tako ni to blagovanje nije poput svakog drugog i ono pored blagovanja podrazumijeva još mnogo toga što je dio našeg unutarnjeg stava. Nije dovoljno samo doći i jesti ono što bi bilo Kristovo tijelo nego je potrebno prije toga cijelim svojim bićem i svojim životom prihvatiti Krista, biti njegov u svakom aspektu svoga života, a kao vrhunac tog prihvaćanja blagovati na euharistiji.
Nije dovoljno za vječnost samo hraniti se Kristovim tijelom, a ne živjeti po njegovom nauku, držati se u svome životu podalje od njega, birati tek poneke trenutke koje ćemo mu posvetiti, svoditi svoju vjersku praksu na običaje, na blagdanske prigode. To nije put u vječnost koju Krist obećava. On se za nas žrtvovao do kraja, potpuno, bez kalkulacije, bez obzira na to što je narod govorio i radio, ništa mu nije bilo važno, nego naše spasenje. Na isti način i sami trebamo željeti svoje spasenje, pa krenuti Kristovim putem bez obzira na svijet, na to što se oko nas događa, samo slijediti Krista. To je put do onoga što nam on obećava. Krist je kruh koji je s neba sišao, a mi ga trebamo prigrliti i pokazati da smo njegovi i izvan crkve, izvan euharistijskog slavlja, jer vjerovati ne znači biti Kristov samo u sakralnom prostoru, među vjernicima, nego i na poslu i kod kuće, i u obitelji i među prijateljima, i na ulici i među nepoznatim ljudima, uvijek i svugdje.
Ne budimo nerazumni
I Pavao piše Efežanima: »Razmotrite pomno kako živite! Ne kao ludi, nego kao mudri! Iskupljujte vrijeme jer dani su zli! Zato ne budite nerazumni, nego shvatite što je volja Gospodnja!« (Ef 5,15-17). Ostaje poziv da ne budemo nerazumni i ne odbacimo spasenje koje nam je ponuđeno, da ne odbacimo Krista koji je kruh života. I ako smatramo da ga jesmo prihvatili, nikad se ne treba prestati preispitivati, popravljati se i mijenjati se. Ne smijemo se opustiti, da se ne bismo, i ne primjećujući, od njega udaljili. I kao kruna svega, nikada ne zanemariti euharistiju, izvor i vrhunac svega kršćanskog života.
