Arhiv tekstova
Kako je XX. stoljeće stiglo u Nenadić
Šima Raič iz salaša Nenadić kod Sombora član je HKUD-a Vladimir Nazor, bio je predsjednik Društva u vrijeme kada mu je vraćen hrvatski predznak, sada je na dužnosti dopredsjednika, ali ovo nije priča o njegovom radu u Nazoru već njegova sjećanja na život nenadićkih salaša na početku druge polovice XX. stoljeća kada su i u te salaše počele stizati tehnološke novine XX. stoljeća, kao što su kambajni, traktori, struja, asfalt, telefon.
U brazdi s tri konja
Šima Raič rođen je 1947. godine te dobro pamti kada se žito kosilo ručno, oralo konjima, do Sombora išlo zemljanom cestom, navečer sjedelo uz lampe pitrojolke, a večeri umjesto uz televiziju prekraćivale razgovorima.
»Žito se kosilo ručno. Kada krene žetva, ustajalo se u dva sata ujutro, plela su se uža do izlaska sunca i onda se izlazilo na njivu. Na njivi se i ručalo, a kao osmogodišnjeg dječaka već su me počeli slati na njivu da nosim ručak. Pamtim da su stare sorte žita bile visoke. Ostala mi je slika mog oca u žitu koje je bilo visoko kao on. Bila je to sorta bankut. Sjećam se ‘57. godine, rodilo nam je 18 meteri po jutru. Žito se čuvalo na tavanu i prodavalo kad je tribalo novaca, ostavljalo se za sime i meljavu. Kruv se pekao kod kuće i po članu se ostavljalo dva i po metera žita. To je bilo dosta do nove žetve«, sjeća se Šima.
Već do kraja 50-ih godina u Nenadić su stigle nove sorte žita. Agronomi iz zadruge imali su zadaću uvjeriti poljoprivrednike da siju nove sorte. Nenadićani su bili skeptični, jer su nove sorte bile niže, ali polako su ih prihvatili jer su bile puno rodnije iako su davale manje slame.
»Sve se radilo konjima. Mi smo traktor kupili početkom 70-ih. Kao momak špartao sam kukuruze. Krenem ujutru u šest i do podne uradim tri jutra, malo odmorim, uzmem drugog konja, pa popodne još dva jutra. S 15-16 godina sam orao s tri upregnuta konja«, prisjeća se Raič.
Sjeća se i kako su ljudi s nevjericom slušali kako će na njive stići kombajni koji će ovršeno žito odmah sipati u vreće i vezati slamu.
»Dida je moj slušao te priče i njegov komentar je bio: ‘jeste, samo što još pereci neće ispadat napolje’. Ipak, došao je i kombajn 1957. godine na njive Poljoprivrednog kombinata Sombor u atar između Nenadića i Obzira. To prvo pojavljivanje kombajna ljudi su gledali u nevjerici uz komentar: ‘au, šta smo doživili’«.
Dalmatinci na gradnji ceste
Iako su Mađari u vrijeme okupacije počeli gradnju tucane ceste za Nenadić i dalje za Mađarsku, nisu je uspjeli završiti do kraja okupacije, a pripremljen kamen je poslije rata iskorišten za gradnju somborskog aerodroma, pa su Nenadićani na tvrdu cestu čekali do 1961. godine.
»Kamen je vlakovima dovožen iz Bosne, a na gradnji ceste radilo je oko 200 Dalmatinaca. Cesta od tucanika bila je široka četiri metra i duga 14 kilometara do Gakova i oni su je od proljeća do jeseni završili. Uz to, svako domaćinstvo u Nenadiću imalo je obvezu raditi tri dana i još platiti 3.000 tadašnjih dinara po jutru zemlje. Radili smo na istovaru vagona i nosili kamen«, kaže Šima.
Do 1960. godine Nenadićani su bili bez struje. Šima se sjeća da ga je majka s kanticom od pet litara slala u dućan koji je radio u salašima po pitriol.
»Struja je stigla u salaše 1960. godine. Isto smo imali obvezu raditi i dio i platiti. Po drvene, bagremove bandere išlo se u bezdansku šumu. Zaprežnim kolima nosilo se četiri-pet bandera. Bandere su se palile na visini od dva metera kako bi duže mogle ostati u zemlji. Jeste tada bio socijalizam, ali mi smo prosvitlili baš na Badnji dan. Ima tu zanimljiva priča iz naše kavane tog dana kada nam je stigla struja. Otac je tog Badnjeg dana otiša u kavanu i nikako ga nema kući. Kako je bilo još dosta posla da se poradi prije Badnje večeri pošalje me mama rad njega. A tamo njih nekoliko piju likere, špricere i gađaju ploču na kojoj su bili cilindri za pitrijolske lampe. Sve su cilindre polupali jer došla je struja. Ali tribali su cilindri jer nisu svi salaši dobili struju«, priča Šima.
Kada je došla struja, prvo su se kupovali rešoi, pa šporeti, onda su počeli stizati radio aparati, televizori, krupare... Vremenom su salašari imali toliko aparata na struju da im je postojeći vod bio slab, pa su kasnije za Nenadić izgrađena još dva trafoa i uvedena trofazna struja.
Za telefon bik
Početkom 80-ih počelo se u Nenadiću pričati i o telefonima. Za početak moglo se uvesti najmanje 40, a najviše 60 brojeva. Iako su se do tada već svikli na velike promjene, nije bilo lako naći 40 kućanstava koja su htjela još jedanu novotariju. Komentar je bio – kome ćemo mi telefonirati.
»Bio sam tada u Savjetu Mjesne zajednice i angažirao sam još Stipana Pekanovića i Vinka Firanja. Obišli smo sve, razgovarali s ljudima, ali imamo 38 salaša. Fale nam još dva. I odem ja u dva salaša uvjeriti domaćine. Odabrao sam one gdje su imali curu i momka, a moj argument je bio kako će svi iz njihovog društva moći telefonirati samo oni ne. I tako smo imali 40 salaša«, kaže Šima.
Telefon je Nenadićane koštao 1.500 maraka, ili šet milijuna tadašnjih dinara što je bila vrijednost četiri tovljenika ili jednog bika. Olakšica je bila što se uvođenje telefona moglo platiti na rate, na godinu dana. Duže od otplate čekao se telefon, jer su Nenadićani mogli telefonirati tek ‘86. Kako im je tada objašnjeno, krivac je bila neka nova telefonska centrala koja nije stigla na vrijeme.
Iako je XXI. stoljeće stiglo, pa i odmaklo, Nenadićani još čekaju vodovod. Do tada zamjena su bunari. Kako kaže Šima Raič, kada je otvoren kanal Dunav – Tisa – Dunav, nivo podzemne vode drastično je pao, pa su umjesto na manje od desetak metara, koliko su do tada imali bunari, Nenadićani morali bušiti nove, na dubine veće od 30 metara.
Z. V.
