Arhiv tekstova

Kako, molim?

PRO­BLEM ZA SVE
Radikalni otklon u desno, koji se dogodio na posljednjim izborima u Srbiji, predstavlja problem za sve Srbe, pa tako i za nas u Hrvatskoj. Ukoliko bi i vlada proizašla iz takve opcije, to bi nesumnjivo otežalo našu poziciju, ne samo u hrvatskoj administraciji, nego uopće u Hrvatskoj. No, što je mnogo važnije, takva vlada bi otežala i poziciju same Srbije, i u regiji i u svijetu. Umjesto toga, nama trebaju novi mostovi, ne samo prema Hrvatskoj, nego i prema ostalim susjedima, Europi, mostovi protiv izolacije i siromaštva. I uvjeren sam kako je njih moguće izgraditi. Milorad Pupovac, zastupnik SDSS u Hrvatskom saboru, »Dnevnik«, 11. siječnja 2004.VJEČNI SAN
Na nedavno održanoj nogometnoj utakmici, u sklopu Lige prvaka, između Partizana i Reala iz Madrida, beogradska je publika najviše zviždala Realovu igraču Davidu Beckhamu. Zašto baš njemu? Zato što je on najbolji i najljepši, zato što se najljepše oblači i ima najoriginalniju frizuru, zato što je najsamouvjereniji i najbahatiji, zato što je, u europskim nogometnim gabaritima, najveći individualac i najveći Europljanin, građanin svijeta par excellence. Srbija je, na toj utakmici, baš u njemu, više nego u svima ostalima, prepoznala supstrat vrijednosti Zapada i zapadne civilizacije, i zato ga gromoglasno izviždala. Uostalom, nije slučajno pokojni Žika Pavlović, najveći filmski redatelj u povijesti na prostorima bivše Jugoslavije, izjavio, još 1993., u intervjuu NIN-u: »Komunizam je prinudno stanje srpskog mentaliteta. Da to nije bio san Srba, komunizma ovde ne bi bilo.« Pavlović je, kad je to izjavio, znao što govori. Darko Hudelist, novinar, »Globus«, 9. siječnja 2004.NE­ZA­BO­RA­VLJE­NI SEN­DVIČI
Bez obzira što su sve radikali govorili, koliko će sendviča dobiti Mađari i koliko Hrvati kod slanja za Mađarsku i Hrvatsku, a da će Bunjevci ovdje ostati, svi smo ovdje ostali zato što je sva ta politika koja se u prethodnom periodu vodila bila samo politika zastrašivanja, a ne i politika realizacije. Ne može se kazati da samog zastrašivanja i dalje ima, nego je ostalo ono uvjerenje koje se vuče unazad više od desetak godina. Dio smo manjinskog stanovništva u Srbiji i osjećam kako je potrebno da budem u jednoj političkoj manjinskoj organizaciji kakva je DSHV. Obzirom da sam rođen 1966. godine, pohađao sam nastavu u školi po srpskohrvatskom programu. Kroz sam taj program imao sam i elemente hrvatskog jezika. Obzirom da su i moji roditelji Bunjevci-Hrvati imam još više elemenata tog bunjevačkog narječja, a ako se zna da je bunjevački jezik izvorni hrvatski jezik, onda mislim da ne moram ništa više govoriti o tome kojem narodu ja pripadam. Hrvatstvo nikada ovdje nije bilo u prvom planu, niti se ranije potenciralo, da bi nekome to bila profesija a sve druge stvari sporedne. Uvijek su nam životne stvari bile na prvom mjestu. Antun Merković, član Savjeta Mjesne zajednice Tavankut, »Dnevnik«, 12. siječnja 2004.ZA­SLUŽENO U DRUŠTVU
Budući je Koaliciji za toleranciju nedostajao samo jedan postotak kako bi prešla izborni cenzus, Srbija je jedina zemlja u Europi u čijem parlamentu neće biti predstavljene manjine. Hoće li one takvim ishodom glasovanja biti zadovoljne? Neće! Hoće li krajevi u kojima žive zbog toga biti stabilniji? Neće! Hoće li nas odsustvo manjina u državnom parlamentu preporučiti kao demokratsku državu? I na to je pitanje odgovor na žalost odrečan. Može li se tada jedino međunarodnom zavjerom tumačiti izvješće Krizne grupe prema kojem je Srbija svrstana u društvo Centralnoafričke republike, Obale Bjelokosti, Haitija i Zimbabvea? Dušan Miklja, novinar, »Blic«, 6. siječnja 2004.
UZI­MA­NJE ZRA­KA
Razloge svih naših nevolja patrijarh Pavle i članovi Sinoda SPC vide u činjenici da narod nije dovoljno vjerujući i privržen crkvi… I posljednji među nama znaju kako su ovdje učinjena mnoga zla djela, da su u najbližoj okolici prijestolnice posijane masovne grobnice o kojima se ne govori, niti tko je u njima niti zarad čega, da su među nama ljudi koji su ubijali po Bosni, Hrvatskoj, na Kosovu, spremni nastaviti svoj krvavi posao za nove gazde, da su osumnjičeni pred Haškim tribunalom na listama viđenih da dalje vode zemlju. Odgovor je u ovogodišnjoj poslanici. ‘Mladi neće izgubiti i zaboraviti Kosovo i kosovski zavjet. ‘ Tko vjeruje da su ratovi koje je Srbija vodila devedesetih za SPC završeni, vara se. Ovo je uzimanje zraka za nova hajkanja. Od mladih se očekuje da snove iznemoglih ostvare. To je budućnost koju crkveni poglavari i dalje pripremaju ‘srpskoj mladeži’. Demokratski svijet govori o povjerenju, pomirenju, suradnji, toleranciji, ekumenizmu, a Božićna poslanica i za sam dan Kristovog rođenja, kršćanski praznik radosti življenja, pak krase riječi ‘pobjeda’, ‘pobijediti, ‘pobjedonosni’, ‘dobar rat’, ‘boriti se’, ‘sila’, ‘smrtonosna rana’, ‘najteži udarac’, ‘gnjev božiji’. Beogradski ženski lobi, priopćenje za javnost, B92, 9. siječnja 2004.