Arhiv tekstova
Rezultat mi više nije u prvom planu
Prošle nedjelje na ulicama najvećeg grada na sjeveru Bačke održan je 7. Subotički polumaraton koji je na svom startu okupio više od 1.400 trkača i trkačica iz zemlje i inozemstva. Jedna od njih bila je i Mirjana Šabić, trkačica maratona iz Subotice, s kojom smo kratko razgovarali neposredno nakon njezinog ulaska u cilj pored Narodnog kazališta.
Kakvi su Vaši prvi dojmovi nakon uspješno istrčanog Subotičkog polumaratona?
Bilo je sjajno. Dobro je što je start utrke, zbog velike vrućine, pomjeren za 8 izjutra, a evo i sada je već pretoplo (razgovor je vođen oko 10.30). Subotica, kao grad, je prelijepa i ima puno hladovine na svojim ulicama što je za trčanje jako dobro.
Jeste li osjetili krizu tijekom trčanja na ipak vrlo respektabilnoj dionici od 21 km?
Ovoga puta, moram priznati, da sam osjetila neku »slabiju krizicu« negdje na 17. kilometru, budući da se ovoga ljeta nisam toliko posvetila trčanju, ali sve je proteklo u najboljem redu.
Koji dio utrke Vam je bio najlaganiji, a koji, opet, najzahtjevniji za trčanje?
Dionica kroz Ulicu braće Radića mi je nekako bila najugodnija, a »krizirala« sam malo kroz Ulicu Arsenija Čarnojevića, dok je svakako, uvjetno rečeno, najteža i najzahtjevnija dionica prema Srednjoj školi Lazar Nešić zbog manjeg uspona na inače posve ravnoj stazi tijekom cijele utrke.
Prošli ste kroz cilj u vremenu 2 sata i 14 minuta, ali to svakako nije Vaš najbolji rezultat u dosadašnjoj polumaratonskoj karijeri.
Kao što sam rekla, ove godine mi trčanje nije toliko prioritetno i nisam toliko trenirala kao prijašnjih sezona, ali sam u konačnici zadovoljna postignutim vremenom. Moj najbolji rezultat u polumaratonu je 1 sat i 56 minuta koji sam istrčala prije četiri godine.
Vaš nastup na Subotičkom polumaratonu, kao majke troje djece, svakako je inspirativan za sve druge žene, pa ovom prilikom otkrijte nekoj budućoj trkačici kako ste se počeli baviti trčanjem.
Aktivnim trčanjem se bavim već nekih pet godina, a cijela trkačka priča je počela posve slučajno. Bilo je to vrijeme prije korone i trenirala sam u Dudovoj šumi, s nekom grupom, običan trening snage. Trener je jednoga dana, iz osobnih razloga, otkazao trening, ali mi je poslao poruku da umjesto planiranog treninga otrčim minimum 5 km i maksimum sat vremena. U prvi tren sam pomislila kako neću moći istrčati zadanu dionicu, ali kada sam istrčala prvih 5, onda je uslijedio i 6 km, pa 7 i na koncu sam uspjela stići do 10 km u sat vremena. Osjetila sam se jako zadovoljno i ponosno svojim rezultatom i tada mi se praktično probudila želja za trčanjem.
Hoćemo li Vas uskoro vidjeti i na startu prave maratonske utrke?
Pa možda jednoga dana jer mi je velika želja da barem jednom istrčim cijeli maraton, ali mislim kako su i polumaratonske utrke sasvim dovoljne. Ove godine sam istrčala četiri, a planiram trčati i Zagrebački polumaraton, na kome sam sudjelovala već dva puta.
Na koncu, postoji li neka trkačka želja u vidu nekog vremena ili rezultata?
Možda je toga bilo u početku kada su mi postignuta vremena bila jako važna, ali sada, budući da radim, imam troje djece i puno obveza, uvidjela sam da se ne mogu toliko posvetiti trčanju i traženoj brzini za neke ozbiljnije rezultate. Odlučila sam malo usporiti tempo, ali i dalje nastaviti, jer bih željela trčati i za deset godina. I što je ipak najvažnije, sačuvati zdravlje i uživati u trčanju.
D. P.
