Arhiv tekstova
Povratak ronjenju
Mnoge stvari zaboravljam. Čak i neke od prije par dana. Često, nakon dva tjedna, ne mogu se sjetiti jesam li gledala neki film ili nisam, a jesam. Ali postoje stvari iz najranijeg djetinjstva kojih se sjećam. Jedna od njih je i moja prva želja na temu što ću biti kad odrastem. Bili smo još kod učiteljice kada sam pisala sastav na tu temu, i to moje zanimanje iz snova bilo je znanstvenik zaštite života pod morem.
Podvodni raj
Obožavam biti u vodi. Odrastala sam na kanalu i Dunavu. Posebne radosti su mi bile odlasci na more. Uvijek su me morali tjerati iz mora, a ja sam uvijek tražila onih čarobnih dodatnih pet minuta. I to je moglo ići u beskraj. Kada sam odrasla i počela zarađivati, našla sam se na tečaju ronjenja. I danas pamtim mojih prvih sedam zarona. Konzumirala sam ronjenje kad sam mogla i onda je sve stalo. Preusmjerila sam interesiranja na triatlone i trčanja i totalno zapostavila ronjenje. Godine su se nizale, a meni je povratak plavetnilu bio dalek. Nisam ronila osam godina. I evo me sada, pišem članak s Lastova, gdje sam došla s roniocima s ciljem napraviti tri zarona, a ja već treći dan imam pet i ovog poslijepodneva se spremam na šesti. Osjećaj je nevjerojatan, ali idemo polako.
Mislila sam da nikada neću roniti s ljudima koji nisu iz mog somborskog ronilačkog kluba. Ronjenje je ekstremna aktivnost jer se nalazite u uvjetima kada tu aktivnost ne možete prekinuti naglo. Ako ste se spustili do nekih malo većih dubina, vi ne možete jurnuti gore nego to mora ići postupno ako želite isplivati zdravi. Na tim dubinama je veći pritisak, zrak koji udišete je sabijen i događaju se mnoge fizike i kemije čije zakone morate poštovati. Moj stav o ronjenju samo s jako poznatim ljudima proistječe iz rizika da vam se na dubini može dogoditi da ostanete bez zraka ili da neki instrument zakaže i tada je vaša sigurnost u rukama vašeg para i grupe s kojima ronite. Za mene to znači da biram ljude za zaron tako da znam da su tu za mene i da, bilo što se dogodi na dubini, zajedno rješavamo.
Životnim odabirom i okolnostima u društvu sam ronioca iz Beograda. Kada sam čula da idu na željeno Lastovo, počela sam pregovarati po cijenu da ne ronim, samo da idemo skupa. Ipak je riječ o dugo iščekivanom otoku. Ponijela sam opremu da mi se nađe i, kao što sam već spomenula, u želji da napravim tri zarona. Bilo mi je važno prekinuti pauzu od osam godina.
Moje najveće strahovanje bilo je od bola u uhu jer sam upravo taj problem imala kada sam ronila prije osam godina. Kasnije se ispostavilo da bol uzrokuje cista u lijevom sinusu koju nisam odstranila, tako da je bilo vrlo izvjesno da će se bol ponovno javiti. Za one koji nemaju iskustvo to znači da je moje zaranjanje mnogo sporije jer češće moram izjednačavati pritisak. No, sada znamo sve okolnosti i idemo roniti.
Gospodin jastog i njegova družina
Volim roniti jer volim osjetiti taj mir u plavetnilu, tišinu, slušati zvuk koji stvaraju mjehurići prilikom disanja i naravno, volim susretati morske životinje.
Već prvog dana smo podijeljeni u grupe unutar kojih ćemo roniti, a ja sam se našla u grupi s dva momka koji će polagati za višu kategoriju i potrebno im je vođenje zarona i s jednom curom Tanjom koja će biti moj par. Određena je prva lokacija i krenuli smo. Prvi zaron nam je bio na lokaciji koja se zove Tovari i spustili smo se na 22 metra pod vodu. Od morskog svijeta nismo ništa vidjeli, ali je bilo predivno plavetnilo i sjajna lokacija za prvi zaron na Lastovu. Što se ušiju tiče, boljelo je dosta, ali sam uspjela izjednačiti pritisak i, nakon 10 metara, uživati.
Drugi zaron, vrlo blizu prve lokacije, doveo nam je društvo, i to jednog jastoga koji je bio vrlo zainteresiran za nas i promatrao nas, zatim jednu mrtvu palasturu koja je i takva izgledala predivno, i na kraju divnog žutog tritona. Bilo je fantastično, ali sam se i malo smrzla.
O ostalim zaronima, susretima i doživljajima pišem u narednom broju jer kakav bi to povratak ronjenju bio da stane samo u jedan dio.
Gorana Koporan
