Arhiv tekstova
Važan povijesni događaj
Potpisivanje Karlovačkog mira, koji se zbio prije čak 325 godina, važan je događaj u povijesti ovih prostora, pa i Europe. Zato Srijemska biskupija u srijedu, 18. rujna, organizira obilježavanje ove važne obljetnice, a tim povodom na stranicama našeg tjednika pišemo o ovom povijesnom događaju.
Od Beča do Budima
U historiografiji je posljednji rat u 17. stoljeću između Habsburške monarhije i Turske poznat pod imenom Veliki bečki rat. Nazvan je tako jer je glavni pravac prodora turske vojske bio usmjeren na Beč, prijestolnicu Habsburške monarhije i sjedište (dvor) dinastije Habsburg. Sultan Mehmed IV. koncem travnja 1683. krenuo je s velikom vojskom iz Jedrena u Beograd. Zapovjedništvo nad ovom vojskom je preuzeo veliki vezir Kara-Mustafa, koji je krenuo na Beč. Sultan je, međutim, ostao u Beogradu. Pohod na Beč međutim završio se katastrofalno po Tursku. Poslije dva mjeseca opsade Beč je dobio pomoć Poljske i njemačkih kneževina. Turska vojska pretrpjela je poraz 12. rujna 1683. na brdu Kalenberg kod Beča. Habsburška vojska ojačana saveznicima krenula je u protuofenzivu. Čitav niz gradova je oslobođen od Turaka. Iste 1683. oslobođeni su Parkanj i Ostrogon, a 1684. Višegrad, Vac i Pešta. Tijekom zime 1685.-1686. zauzet je Arad i otvoren je put ka Erdelju. Budim je osvojen 2. rujna 1686., a poslije njega pali su Pečuh, Šikloš, Darda, Kapošvar i Segedin.
Ustanci 1687.
Uspjesi habsburške vojske 1686. imali su veliki odjek među kršćanima na Balkanu. Tako su Srbi iz sjevernog Banata (oko Temišvara) digli ustanak 1687. Bunjevci pod svojim predvodnicima Dujom Markovićem i Đurom Vidakovićem također su stupili u službu Habsburške monarhije. Turska je pokušala uzvratiti udarac, ali je pretrpjela poraz u podnožju brda Zmajevac (Haršanj) blizu Mohača 12. kolovoza 1687. Ubrzo potom je oslobođena cijela srednja Slavonija sa Srijemom i Petrovaradinom. Pod dojmom poraza, janičari stacionirani u Beogradu su digli pobunu. Otišli su u Carigrad i izvršili prevrat. Mehmed IV. zbačen je s prijestolja. Naslijedio ga je brat Sulejmana II. (1687. – 1691.). Rusija je ušla 1687. u rat na strani Austrije i pristupila Svetom savezu, koji je osnovan protiv Turske.
Oslobođenje Niša i Kosova
Naredna godina (1688.) također je prošla u znaku uspjeha habsburške vojske. Karansebeš, Šikloš, Mehadija i druga mjesta prešla su iz turskih ruku u habsburške. Međutim, najveći uspjeh habsburške vojske bilo je osvajanje Beograda 6. rujna 1688. Ono je imalo veliki odjek u Europi i kod srpskog naroda. Smatralo se da je otvoren put ka Carigradu. Pripreme za osvajanje Beograda učinjene su koncem srpnja 1688., kada je 100 Hrvata pod zapovjedništvom generala Čakija krenulo u izviđanje u pravcu Beograda. Naredna godina (1689.) također je obilježena uspjesima. Nakon velike bitke 24. rujna 1689. Turci su napustili Niš, izgubili mnogo ljudstva i ratnog materijala. Habsburška vojska je sada imala otvoren put ka Kosovu i Makedonji. Međutim, već 29. listopada 1689. u bici kod Dragomana Turci su odnijeli pobjedu i trajno zaustavili napredovanje habsburške vojske. Dodatan udarac za Habsburgovce je i smrt generala Pikolominija (9. studenoga).
Naredna godina (1690.) je sva u znaku povlačenja habsburške vojske i kršćanskog stanovništva Balkana. Poslije 25 dana obrane Niš je kapitulirao pred Turcima 8. rujna 1690. Turci su izvršili masakr nad mjesnim kršćanskim stanovništvom. Nedugo potom pao je i Beograd (listopada 1690.). Turska je tako dobila važno vojno-strategijsko uporište za daljnju borbu protiv Austrije.
Razdoblje 1691. – 1697.
Poslije pada Beograda uslijedila je turska ofenziva. Međutim, i habsburška strana je reagirala. Tako je 19. kolovoza 1691. na brdu Mihaljevcu kod Slankamena zaustavljeno napredovanje Turaka. Poginulo je oko 20.000 turskih vojnika, kao i veliki vezir Mustafa Ćuprilić. U bitci je poginuo Dujo Marković, koji je predvodio Somborsku narodnu miliciju protiv Turaka.
Poraz kod Slankamena je na neko vrijeme zaustavio tursku ofenzivu. Međutim, Turci su ipak bili aktivni na nekim točkama. Subotica je tako 1694. pala pod Turke. Posljednja veća ofenziva uslijedila je 1695. Sultan Mustafa II. (1695. – 1703.) je tada pokrenuo pohod na Ugarsku i Erdelj. Osvojio je 9. rujna 1695. Lipovo. Također je odnio pobjedu u krvavoj bitci kod Lugoša 21. rujna 1695. U toj bitci borili su se na habsburškoj strani pripadnici obitelji Vojnić (preci Vojnića od Bajše). Ipak, sultan Mustafa II. je prekinuo pohod i vratio se u Jedrene (2. studenoga) dijelom zbog protuofenzive habsburške vojske, a dijelom zbog jeseni i zime.
Naredne godine (1696.) sultan Mustafa II. Zabilježio je još nekoliko uspjeha u Banatu. Razbio je opsadu Temišvara i pobijedio habsburšku vojsku kod Hetina na Bečeju (26. kolovoza). Pod Temišvarom su se borili također pripadnici obitelji Vojnić. Poslije uspjeha kod Hetina, sultan Mustafa II. vratio se u Beograd, a odatle u Jedrene. Naredne godine (1697.) uslijedio je i treći i posljednji pohod sultana Mustafe II. protiv Ugarske i Erdelja. Međutim, ovaj put habsburška vojska je reagirala spremnije. Predvodio ju je princ Eugen Savojski. U bitci kod Sente 11. rujna 1697. izginulo je 25.000 turskih vojnika, nekoliko sandžak-begova, paša, pa i sam veliki vezir Mehmed Elmas-paša. Sultan Mustafa II. umalo je izgubio život. Povukao se s ostatkom vojske u Beograd.
Sarajevo 1697.
Poslije pobjede kod Sente, princ Savojski je krenuo na Sarajevo iz logora kod Osijeka. Kod Slavonskog Broda pridružio mu se pukovnik Ferdinand Johann Kibe sa svojim snagama. Uslijedila je posljednja habsburška ofenziva. Habsburška vojska kretala je dolinom Bosne ka Sarajevu. Pali su Doboj, Maglaj, Žepče i Vranduk. Sarajevo je spaljeno 23. listopada. Princ Savojski međutim nije se zadržao u Bosni, nego se povukao. U povlačenju su mu se pridružile brojne katoličke i pravoslavne obitelji. Između ostalog, obitelj Brnjaković, koja je izbjegla iz zapaljenog Sarajeva i poslije živjela u Iloku i Petrovaradinu. Zbog toga se 1697. smatra jednom od najvećih migratornih valova, kako srpskog tako i hrvatskog stanovništva.
Karlovački mir 1699.
Poslije poraza kod Sente Turska je na posredovanje Engleske i Nizozemske prihvatila pregovore o primirju. Strahovala je od napada Rusije. Međutim, i habsburški car Leopold I. također je strahovao od Rusije. Engleska, Nizozemska i sile Svete lige (Habsburška monarhija, Mletačka republika i Poljska) htjele su osujetiti mirovne pregovore između Rusije i Turske. U tom smislu, ruskom poslaniku određen je boravak u Petrovaradinu. Poslanici posredničkih i pregovaračkih sila nalazili su u Srijemskim Karlovcima, a turski u Beogradu. Međutim, zahvaljujući patrijarhu srpskom Arseniju Čarnojeviću, pregovori između Rusije i Turskog carstva su ipak završeni sklapanjem mira.
Karlovački mir je sklopljen 26. siječnja 1699. u trajanju od deset godina. Turska se morala odreći brojnih teritorija, koje je osvojila tijekom 16. stoljeća. Habsburška monarhija je dobila Ugarsku (bez Banata), Erdelj i Slavoniju (s polovinom Srijema). Hrvatska je proširena do Une i planine Velebita. Oslobođena je i Slavonija (s Kostajnicom, Dubicom i Jasenovcem), kao i jugoistočni Srijem. Granica u Srijemu je išla od Mitrovice (koja je pripala Turskoj) na Savi do Slankamena (koji je pripao Habsburškoj monarhiji) na Dunavu.
Šire gledano, međutim, ovaj mir donio je Habsburškoj monarhiji samo kratak predah, jer su ubrzo uslijedili Rat za španjolsko naslijeđe (1701. – 1714.) i Rákotzijev ustanak (1703. – 1711.), koji je Monarhiju iznutra razarao.
Umjesto drvene barake u kojoj je 1699. potpisan Karlovački mir, franjevci su podigli drvenu kapelu posvećenu Gospi od mira. Kapela mira u Karlovcima, kakvu danas znamo, podignuta je 1817. godine. Ovalnog je oblika kako bi podsjećala na okrugli pregovarački stol.
Vladimir Nimčević
