Arhiv tekstova
Povratak ronjenju
Svoje dojmove o tome kako je bilo na nekom odmoru rangiram po količini pričanja nakon povratka. Ne samo da ne mogu prestati pričati o svom povratku ronjenju nego i kada to ne činim, živim u doživljajima i sjećanjima. Jasno je da mi pisanje o tome pričinjava jednako zadovoljstvo.
U ovom nastavku željela bih prvo malo pričati o ljudima s kojima sam se zaputila na ovo putovanje. Kao što sam spomenula, oni su neformalno društvo okupljeno oko svog zajedničkog hobija, ronjenja. Imaju super naziv koji ih sjajno opisuje – Lazy divers. Iako im je u zaštitnom logou ljenjivac, oni su sve samo ne lijeni. Niti u životu, niti u ronjenju. Imala sam priliku putovati s njih još petnaest, mada ih ima mnogo više. Raznih profila i struka ima u ovoj grupi. Programeri, dizajneri, dekorateri, pravnici, testeri… I svi sve ostavljaju iza pregrada i oblače svoja odijela, namiještaju boce, regulatore, vozikaju se čamcima i uranjaju u najljepše dubine. Svi su tu za jednoga, prilagođeni najslabijoj karici i zajedno rastu. Prihvaćaju pridošlice kao da su ih oduvijek poznavali, i rone. Svima želim priliku da budu dio ovakve grupe. Sretna sam što imam priliku biti s ovakvim ljudima. Ovih dana to posebno cijenim jer dobivam podsjetnik od okoline da nisu baš svi ljudi raspoloženi za toplinu, za širenje dobrog i lijepog. Nikada mi neće biti jasno zašto ljudi ne pomažu jedni drugima ili barem zašto odmažu kada od toga nemaju baš nikakvu korist? Zašto nisu u nastojanju da čine dobro iako od toga neće imati nikakvu korist? Ja se fenomenalno osjećam ako mogu pomoći nekome. No, ne želim širiti priče o ljudima koji nemaju empatiju iako se od njih očekuje da empatiji uče druge. I to najmanje u dijelu kada pišem o divnim ljudima koji nikako nemaju veze s ovim mojim problemom.
Dakle, ronjenje i Lastovo, dan drugi. Prethodni strah od bola u uhu bio je opravdan, javio se već prvog dana i iako se do posljednjeg dana ta naša borba izjednačeno odvijala, malo je uho bolelo, više sam uspijevala stišati ga izjednačavanjem pritiska, ono u čemu je pobjeđivalo je činjenica da mi je sluh oslabio u lijevom uhu i ostao takav do dana današnjeg i sada, osim što slabije čujem na to uho, kada govorim imam osjećaj kao da mi je glava u bačvi, pa dobivam efekte odjeka. No, to je mala cijena koju sam platila za svaki predivan zaron.
Drugog dana ronimo na dvije nove lokacije. Jedna je Maslovnjak classic, a druga Maslovnjak East. Pomjeramo granice dubine i stižemo do mog dotadašnjeg maksimuma dubine, do 36 metara. Osjećaj propadanja kroz vodu u velikom plavetnilu je neopisiv i fantastičan. U isto vrijeme ste i ptica i riba. A smiren, ujednačen zvuk disanja u regulator i na bocu daje vam dodatnu čaroliju. Žao mi je što me bol u uhu uvijek usporava u tom doživljaju jer ne mogu kao ostali slobodno krenuti od samog starta, nego moram usporavati na svaki metar do deset metara kako bih što uspješnije izjednačila pritisak u ušima. Svaki put mi je to pošlo za rukom, a kao nagradu sam dobivala divnih četrdesetak minuta najljepše intime s Jadranom i svim njegovim stanovnicima zatečenim na istim lokacijama kao i ja.
Neću redom pobrajati lokacije jer vjerovatno slabo kome što znače, ali ću spomenuti da sam imala priliku roniti s barakudama i da je osjećaj sresti jato ovih prilično velikih riba sjajan. Dalje u zapis svakako mora ući da se osobito radujem susretima s hobotnicama iako mi ne polazi za rukom izmamiti ih da izađu iz svog zatrpanog brloga. Previše su sramežljive. Vidjela sam i jegulju prvi put u dosadašnjem ronjenju, a i imala čast da me pozdravi živa periska, kojih je u našem Jadranu sve manje. Poseban događaj koji svi prepričavaju bila je raža iznad koje sam prošla, ali je spletom okolnosti nisam vidjela. Kasnije je bilo nemoguće da joj se vratimo i prije svega veoma nesigurno.
O zaronima na koje nisam uspjela otići i još po nešto o Lastovu i cijelom putovanju ću napisati u završnom dijelu ove moje ronilačke avanture u narednom broju.
Gorana Koporan
