Arhiv tekstova
Koncesijski zaključak – i poučak
Iako ih je sve manje, ima među sugrađanima još sasvim pristojan broj ljudi koji se sjećaju ne samo 2. travnja 1974. nego i svih onih mjeseci koji su prethodili ukidanju tramvaja sa subotičkih ulica. Zebnja i strah zbog sudbine »našeg tramvaja« kulminirali su njihovim masovnim izlaskom na »sprovodnu vožnju« kada su ga suznih očiju i cvijećem ispratili s tračnica na njegovom posljednjem putu. Iako su u ono vrijeme i rijetki štrajkovi bili eufemizirani izrazom »obustava rada«, a građanski prosvjedi bili poznati tek preko televizije kao dokaz dekadentnosti kapitalizma na trulom Zapadu, Subotičani su toga dana – na način koji zakonski nije bio predviđen da se zabrani – iskazali visok stupanj građanske (samo)svijesti ispod koje je očito bilo neslaganje s odlukom lokalne samouprave.
Danas, kada je lokalna samouprava već donijela odluku o ustupanju javnog prijevoza u koncesiju, za Subotica-transom nema tko mahnuti njenom autobusu, a kamoli izaći pred prozore Gradske kuće i prosvjedovati zbog promjene vlasništva ovog javnog poduzeća. Dobro, nije baš da nema: eno koalicije Subotica protiv nasilja, lokalnog odbora Stranke slobode i pravde (SSP) i Pokreta građanske Subotice (PGS), koji u svojim priopćenjima ukazuju na to da se lokalna samouprava prema Subotica-transu odnosi kao nezainteresirani nasljednik nekretnine s kojom ne zna što će pa ju što prije želi prodati nekom svom zainteresiranom zemljaku negoli voditi računa o onome što je javno dobro i u što se zajedničkim novcem desetljećima ulagalo, gradilo i (kako-tako) njegovalo. Ali, ako ćemo pravo – a potvrđuje to i ton i stil priopćenja – njihovi su prosvjedi više namijenjeni političkoj borbi koja se vodi unutar zidova Gradske kuće i lokalnih stranačkih odbora negoli »prema vani« s ciljem buđenja obamrle javnosti da se trgne i zapita što se to već dugo događa pred njenim očima. Ta ista javnost, kako vidimo, troma je i kada su u pitanju mnogo veće stvari od promjene vlasništva nekog poduzeća. Ta ista javnost, budimo realni, umorna je od zaludnih prosvjeda i izdresirana da misli da ne treba misliti svojom glavom.
Kao razlog za donošenje ovakve odluke lokalna samouprava je izvukla najjači adut: nerentabilnost Subotica-transa, koji u ovakvim uvjetima samo pravi gubitke koji se onda pokrivaju iz gradskog proračuna te da bi se to jednom okončalo – uz svesrdnu pomoć Vlade Srbije – u roku odmah (za 48 sati) izradila je prijedlog koncesijskog akta (na 15 godina) kojim je predviđeno dizanje iz pepela grogiranog prometnog diva. Bit će ubuduće – kaže se u prijedlogu – 55 novih autobusa (s klimom i internetom), novih linija (11 gradskih), rekonstrukcija autobusnog kolodvora i stajališta... od čega će koristi imati i zaposleni (bolji uvjeti rada) i korisnici (kvalitetniji javni prijevoz). Javni poziv nepoznatom koncesionaru bit će upućen ovih dana, a njegovo ime građani će saznati (ako ga saznaju) koncem listopada ili početkom studenoga ove godine. Sve ostalo bit će na javnoj provjeri u sljedećih petnaest godina.
Čak i da, bez trunčice razmišljanja, građanin-laik prihvati zdravo za gotovo sve što je koncesijskim elaboratom previđeno, nakon početne opijenosti (koja je uvijek prisutna uoči velikih poslova) moguće da se pojave neka posve nepredviđena pitanja. Najkrupnije od njih svakako će se ticati usporedbe, recimo s drugim gradovima. Moguće je tako da će se građanin-laik, koji je koncesijski elborat progutao kao som udicu, zapitati »a kako to da se toga nisu sjetili u drugim gradovima?«. Kako to da, recimo, gradski promet (tramvajski i autobusni) i dalje o jaslama lokalnih samouprava funkcionira i u Segedinu, i u Osijeku, i u Zagrebu, i u Novom Sadu, i u Beogradu... da ne idemo dalje? Kako je moguća »ekonomska isplativost« cijene karte za pojedinačnu vožnju u trajanju od 30 minuta za 0,53 eura (ako se kupi na kiosku) u tramvajima ili autobusima u Zagrebu, odnosno 475 forinti u Segedinu, odnosno 100 dinara (papirnate), odnosno 65 dinara (elektroničke) u Novom Sadu...? Kako su, uz ove osnovne, u takvim uvjetima lokalnim prometnim poduzećima moguće i druge povoljnosti putnicima u vidu nabave novih (i naravno suvremenih) autobusa, a da pomoć ne traže od nepoznatih spasitelja punih džepova?
Ako ova stvar sa Subotica-transom – na što u svojim priopćenjima ukazuju lokalni odbori oporbenih stranaka – nije unaprijed namještena za njima poznatog investitora, kako to da nitko iz vrha lokalne samouprave nije rekao nekome iz lokalnog Tajništva za komunalne poslove, energetiku i promet da prije izrade koncesijskog plana »okrene telefon« i pozove kolege iz nekog od navedenih gradova i pita ih »kako vi to radite«? Odgovor bi možda i bio lak, ali zaključak bi zacijelo bio težak: prije autobusa možda bi trebalo promijeniti ljude.
Z. R.
