Arhiv tekstova
Mirotvorci
Ljudska povijest je, nažalost, obilježena ratovima i sukobima raznih vrsta. Kao da nismo ništa iz povijesti naučili, bjesne ratovi u svijetu, ljudi pate, žive u strahu i neizvjesnosti. I čovjek se stalno pita zašto je tako.
Nije čovjekova težnja za mirom samo u želji da ne bude rata, nego i u težnji za vlastitim mirom, u težnji za odsustvom sukoba koji se među ljudima javljaju na dnevnoj razini. To je prvi mir koji čovjek želi: nedostatak sukoba u svojoj svakodnevici. Zato nas Isus poziva da budemo mirotvorci, najprije mirotvorci u svojoj sredini. Kada bi tako ljudi činili, onda bi izostali i ovi veći sukobi koji dovode do ratova. No, nekad su napasti snažnije, grijesi jači, te nas sprječavaju da postanemo mirotvorci, već i sami izazivamo sukobe. O tome nam govori apostol Jakov u svojoj poslanici (usp. Jak 3,16 – 4,3).
Izvor sukoba
»Gdje je zavist i svadljivost, ondje je nered i svako zlo djelo« (Jak 3,16), kaže sv. Jakov, a što već i sami iz iskustva znamo. Zavist je jedna od sedam glavnih grijehova, ona navodi čovjeka na druge grijehe. A znamo da grijeh remeti odnos čovjeka i Boga, kao i ljudi međusobno. Zavist i svadljivost su prvi rušitelji mira za kojim čeznemo. Onaj tko se nije uspio oduprijeti ovim dvjema slabostima, ne samo da narušava tuđi mir, nego i vlastiti. Jakov također piše: »Odakle ratovi, odakle borbe među vama? Zar ne odavde: od pohota što vojuju u udovima vašim?« (Jak 4,1), te nastavlja: »Žudite, a nemate; ubijate i hlepite, a ne možete postići; borite se i ratujete. Nemate jer ne ištete. Ištete, a ne primate jer rđavo ištete: da u pohotama svojim potratite« (Jak 4,2-3). Čovjek suviše predan ovom životu postaje pohlepan, nije mu ništa dovoljno: nije mu dosta novca, nije mu dosta privilegija, nije mu dosta časti, još bi prvih mjesta, još bi užitaka, još bi slave… Što više ima, to bi više htio. Pohlepa i zavist idu ruku pod ruku. Zavidi drugima na onome čega bi on htio više, pa ga zavist i pohlepa vode i u ostale grijehe usmjerene protiv drugog čovjeka. Tako, potaknut nemirima zbog svoje sve veće pohlepe, narušava mir s drugim ljudima, donosi razdore i svađe, izaziva sukobe. Što je moćniji i utjecajniji to su sukobi koje izaziva veći i utječu na više ljudi.
Kako molimo?
Pohlepnima i zavidnima molitva ostaje neuslišana, jer Bog blagoslivlja one koji žude za njegovim kraljevstvom, koje se ne postiže ni čašću, ni slavom, ni moći, ni bogatstvom, nego čistim i iskrenim srcem koje Boga traži u ljubavi i poniznosti, koje se stavlja na raspolaganje Božjoj volji. Bog poznaje ljudsko srce i ništa mu nije skriveno. On zna sve naše želje, poznaje motive duboko skrivene iza naših molitava. Zato nije da nas Bog ne čuje kada nešto molimo, nego su naše molitve potaknute pogrešnim motivima, ponekad suviše orijentirane na zemaljska dobra, na užitke, te bi nas njihovo uslišanje dovelo u nove grijehe, potaknulo veće zavisti i sukobe.
Bog želi od nas da budemo mirotvorci, pa nas za to i odgaja. »A mudrost odozgor ponajprije čista je, zatim mirotvorna, milostiva, poučljiva, puna milosrđa i dobrih plodova, postojana, nehinjena« (Jak 3, 17). Mudrost je sve ono što od Boga dolazi. Tko se Bogu predaje i želi mu ugoditi, dobiva od njega milosti koje ga čine blagim, mirotvorce, punim ljubavi za svoga bližnjega, on prestaje biti onaj koji zavidi već onaj koji se raduje sa svojim bratom. Kristov učenik treba biti poput svoga učitelja, ponizan vršitelj Božje volje, onaj koji donosi ljubav i mir tamo gdje ga Bog pošalje.
