Arhiv tekstova
Žive prijateljske i veze kroz znanstvene projekte
Mnogi naši sunarodnjaci koji su otišli iz svog rodnog kraja ostali su povezani s njim prije svega putem rodbinskih veza, a ima i onih čija se veza provlači kroz njihov profesionalni rad. Među njima je i naš ovotjedni sugovornik Mario Bara, rodom iz Stanišića, koji je na studije otišao u Zagreb, tamo i ostao a jedan od predmeta osobnog i profesionalnog interesiranja bile su mu i ostale teme vezane uz ovdašnje Hrvate.
Primošten – Stanišić – Sombor – Zagreb
Mario Bara odrastao je u Stanišiću, odnosno Somboru gdje je završio srednju školu. Podrijetlo njegove obitelji je iz Dalmacije gdje je tijekom razdoblja svog odrastanja često odlazio kod rođaka u Primošten.
»Interesantno je da je obitelj bila u kontinuitetu u Primoštenu sigurno preko 400 godina unatrag od kada su sačuvane matične knjige, prvotno kao Barin, a od prije 130 godina u današnjem, skraćenom obliku prezimena Bara. Djed je prepričavao usmenu predaju da su na područje Primoštena doselili s područja zapadane Bosne za što ima potvrde u nekim povijesnim dokumentima o stanovništvu trogirsko-šibenskoga priobalja. Prije doseljenja u Bačku obitelj je bila u izbjeglištvu. Pred kraj rata vratili su se iz izbjegličkog logora Santa Maria al Bagno u južnoj Italiji gdje su proveli dvije godine. O tome razdoblju dosta sam doznao od tete koja i danas živi u Stanišiću. Sam dolazak u Bačku bio je priličan šok za njih jer je sredina bila potpuno drugačija. Po doseljenju još su imali nekadašnji primoštenski čakavski govor, a baka ga je nekako još najbolje zadržala do kraja života«, započinje svoju priču Bara.
Budući da je s obitelji često odlazio u Dalmaciju, u vrtić i školu jedno vrijeme je išao u Imotskom, a potom u Stanišiću, gdje je, kako se prisjeća, puno vremena provodio po kanalima, slatinama, livadama, vožnji biciklom po ataru.
»Jednom prilikom, u dobi oko 10 godina, bio sam s rođakom do karaule na samoj granici s Mađarskom i kako je ravnica, vidio sam s druge strane ljude koji su obrađivali zemlju s mađarske strane. To je bilo negdje u ataru Kaćmara, a ni Gara nije daleko. Pitao sam doma jesu li to Mađari jer mi je kao djetetu to bilo najlogičnije. Onda su mi rekli da su to Hrvati iz Mađarske i da su se tijekom poljoprivrednih radova znali dovikivati i razgovarati preko ‘zelene granice’. U selu je od prije bilo starosjedilaca Hrvata Bunjevaca, iako to u tom trenutku nisam znao, kao i onih doseljenih nakon rata iz Bajskog trokuta. To je na neki način bilo moje prvo iskustvo i saznanje o postojanju sunarodnjaka s druge strane granice, ali i o postojanju i drugih Hrvata u našoj okolici koji nisu Dalmatinci. Inače, u selu je tadašnja država na mjesto Nijemaca naselila iz Dalmacije Hrvate i Srbe, a u naselju su još živjeli od starosjedilaca Mađari, Srbi i Hrvati Bunjevci, te poneka obitelj Slovaka i drugih«, navodi Bara.
U ljeto 1989. s obitelji se iz Stanišića preselio u Sombor gdje su mu se, kako kaže, proširili interesi o drugim narodima.
»Primjerice, lokalni toponim ‘kod Weidingera’ za nekadašnju samoposlugu u Somboru pobuđivao je interes u meni tko su bili ti ljudi, a takvih prezimena i objekata bilo je dosta. Također i interes o vlastitom narodu. Znate, to je bilo ozračje nabijeno negativnim emocijama koje se prelijevalo i u škole i bilo je propitivanja ‘kako ti doma govoriš – žlica ili kašika?’ i sl. Neki su iselili u Hrvatsku, neka djeca su doselila iz Hrvatske, a fenomenalni profesor Petar Gusman je iselio u Izrael. Tada sam naučio da je u Somboru postojala i nekada značajna židovska zajednica. Sredinom 1990-ih u gradskoj knjižnici sam naišao na knjigu Milanka Beljanskog o somborskoj povijesti, salašima i naseljima somborske okolice te na knjigu Ante Sekulića Bački Bunjevci i Šokci. Nove informacije pobuđivale su nove interese o društvenim odnosima.«
Podsjećajući kako odrastanje ‘90-ih godina mnogima nije bilo ugodno među ostalim zbog nepogodnih političkih okolnosti, raznih sankcija, inflacije, to ga je potaknulo na razmišljanje kamo i kako dalje, odnosno da na studij ode u Zagreb.
»S demokratizacijom 2000., prije odlaska na studij, prikupljao sam potpise za elektore u Hrvatskom nacionalnom vijeću. Kako bi mi pomogli, prijatelji koji nisu Hrvati, već ih je bilo Srba, Slovaka i Mađara, prikupljali su potpise. Isti ti prijatelji podržali su me u želji da odem na studij u Zagreb. Kod pripreme za studij i nabave knjiga pomogli su mi vlč. Josip Pekanović, župnik u Somboru i prof. dr. sc. Josip Ivanović iz Subotice. Kad sam došao u Zagreb i upisao studij sociologije i povijesti, tu je već bilo niz generacija iz Subotice i okolice koji su pomagali pridošlicama da se snađu u svojim prvim akademskim danima. Postojali su tako klubovi studenata iz Vojvodine pa čak i listovi koji su se dijelili u studentskoj populaciji. Početkom 2000-ih bilo nas je oko 200 na različitim godinama studija i fakultetima. Neki su dolazili organizirano pa su bili evidentirani u bazama Hrvatske matice iseljenika o čemu je brigu vodila draga Tavankućanka, gospođa Marija Hećimović dok je bilo dosta i onih koji su se sami snalazili i dolazili na studij bez prethodnih informacijama o zajednici.«
Znanstveni interes
Znanstveni interes Maria Bare usmjeren je na polje sociologije migracija, etničkih odnosa te povijesti i suvremenosti hrvatskih autohtonih manjina. Tema njegovih znanstvenih radova često su vojvođanski Hrvati pa je tako dugi niz godina suradnik u izradi Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, Biografskog leksikona Hrvata istočnog Srijema i Godišnjaka za znanstvena istraživanja Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. O poljima koja najviše pobuđuju njegovo zanimanje glede ovdašnjih Hrvata, kaže:
»Imao sam neke etape u tim interesima. Prvo me zanimala politička povijest u međuraću i utjecaj HSS-a u kojem su bili dosta zastupljeni vojvođanski Hrvati. Onda sam se kroz poznanstvo s dr. sc. Zlatkom Šramom koji je radio u Institutu za migracije i narodnosti zainteresirao za sociopsihološke odrednice identiteta i vrijednosne orijentacije. Htio sam i nadalje spajati interese iz sociologije i povijesti. Postupno sam širio interese i na stariju povijest o čemu često raspravljam s kolegom dr. sc. Robertom Skenderovićem koji je dosta svog istraživačkoga rada posvetio tome. Jako me veseli rad na Leksikonu podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca. Unutar tog projekta koji traje već dvadeset godina ostvarena su nova znanja, pa i o zajednicama, pojedincima, udrugama o kojima se znalo vrlo malo ili nimalo. Nadam se da ćemo svi kao suradnici na njemu skupiti dovoljno snage da se taj projekt dovrši jer je to najveća baza znanja o nama samima«.
Na pitanje koliko su teme vezane za vojvođanske Hrvate predmet interesa znanstvenika u Hrvatskoj, Bara ističe kako autohtone, manjinske kao i iseljeničke hrvatske zajednice imaju svoje mjesto u istraživačkim interesima hrvatskih znanstvenih institucija.
»Često je slučaj da predvodnici istraživanja nisu samo profesionalno zainteresirani za takve teme nego nerijetko imaju neke izravne poveznice, rođenjem, podrijetlom, obiteljskim vezama, ali i zbog empatija prema Hrvatima u Srbiji. Važan moment je bio osnivanje Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata 2008. godine koji je bio inicijator i partner brojnih istraživanja, što je vidljivo u nakladničkoj djelatnosti, monografijama, godišnjacima i časopisima. Kada je riječ o prisilnom iseljavanju Hrvata iz Vojvodine, tih istraživanja je bilo, prije svega o onima koji su iseljavali iz Srijema jer je tamo tih pritisaka, pa i ubojstava bilo najviše. Za onovremena događanja u Podunavlju, Stanišiću i drugim mjestima daleko manje i nesustavno. Uglavnom su to novinski napisi, a tek ponegdje i kao neka referenca u znanstvenim radovima. U novije vrijeme pojavio se interes za male zajednice poput onih u Banatu o kojima se vrlo malo znalo izvan samih tih sredina. Primjerice, o Karaševcima u vojvođanskome dijelu Banata, kajkavcima o kojima je sad u rujnu održan skup u Boki, kao i onima u južnome Banatu u okolici Pančeva s dosta objavljenih materijala.«
O hrvatskoj zajednici i odnosu Hrvatske prema njoj
Zanimalo nas je i kako Mario Bara kao sociolog ocjenjuje aktualni položaj i stanje u hrvatskoj zajednici u Srbiji.
»Za ostvarivanje manjinskih prava i položaj neke zajednice, uz postojeće okolnosti u državama u kojima manjine žive, važni su i drugi čimbenici poput organiziranosti zajednice i njihove brojnosti. Demografski regres, starenje, prostorna disperznost, politička reprezentativnost, etnička mimikrija, pa i tiha asimilacija, neki su od temeljnih problema hrvatske manjinske zajednice u Vojvodini i Srbiji. Napose je to izraženo u naseljima u kojima su izražena manjina. Negativne okolnosti djelomično se mogu umanjiti društvenim organiziranjem, radom na memoriranju kulturnih sadržaja jer su oni identifikacijski resurs za zajednicu. Uz to, potrebni su napori u činjenju tih sadržaja lako dostupnima za širu javnost.«
A o odnosu matične Hrvatske prema ovdašnjoj hrvatskoj zajednici kaže:
»Prema svojim ustavnim odredbama i Zakonom o odnosima s Hrvatima izvan Hrvatske matična država doista ima pravni okvir i strategije koji pružaju dobar okvir za skrb o pripadnicima svojih manjina. Međutim, položaji manjina nerijetko su opterećeni međudržavnim odnosima i takav je slučaj s hrvatskom manjinom u Srbiji na koju se prelijevaju ti odnosi. Aspekt na kojem bi se moglo više poraditi je svakako sustavnost u aktivnostima državnih, znanstvenih i kulturnih institucija. Iako će svi deklarativno slijediti pozitivne odredbe Ustava, zakona i strategija, u praksi se promjene u administraciji pojedinih institucija reflektiraju na interes prema hrvatskoj zajednici u Srbiji. Nekada i simbolička prisutnost u medijima matične države, kao i prisutnost državnih predstavnika na manifestacijama zajednice mogu imati daleko veći utjecaj u zajednici, naime osjećaj da imaju podršku«.
Povezanost sa svojima
Kada je riječ o njegovoj povezanosti s drugim Hrvatima iz Srbije koji žive u Zagrebu, odnosno Hrvatskoj, Mario Bara ističe kako su te veze od samih početaka studentskih dana pa do danas vrlo žive.
»Kako sam spomenuo, nove studente su sačekivali stariji studenti, postojala je briga za studente. Zajednica se sama unutar sebe organizirala kroz udruge, manifestacije i privatna druženja. Zbog dinamike života ti susreti možda nisu toliko česti koliko bismo mi željeli, ali važno je da su prisutni.«
A veze s ovdašnjom hrvatskom zajednicom vidljive su kroz, kako kaže, razne aktivnosti – preko Leksikona podunavskih Hrvata – Bunjevaca i Šokaca, potom sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata, HKUD-om Vladimir Nazorom iz Sombora i HKD-om Vladimir Nazor iz Stanišića, odnosno s brojnim osobama itd. Također ističe kako to nisu samo veze kroz projekte, nego i prijateljske.
Mario Bara je oženjen i otac dvoje djece, a supruga mu je podrijetlom iz ogranka ličkih Bunjevaca od roda Rukavina Bevandića.
»Bilo mi je interesantno propitivati koliko je živo sjećanje i na taj identitet jer je davnim iseljavanjem njezinih predaka iz Like bio gotovo zaboravljen«, kaže on.
Dodaje kako slobodno vrijeme provodi u vrtu u okolici Zagreba.
»Uz voćnjak, tamo je dosta mediteranskog i egzotičnog bilja koje je izazovno uzgajati u klimi koja nije izvorno pogodna za njihov uzgoj, ali eto, unatoč svemu, uspijevaju.«
Svoj Stanišić i danas posjećuje budući da tamo ima blisku rodbinu i obiteljske prijatelje.
»Iako se puno ljudi iz Stanišića raselilo, tamo žive još neki moji školski prijatelji. Primjećujem da ima mnogo promjena, ali interesantno je kako je snažna ta potreba da čovjek idealizira mjesto odrastanja. Neke slike ostaju trajno zapamćene i vrlo žive unatoč protoku vremena«, ističe na koncu Mario Bara.
I. Petrekanić Sič
