Arhiv tekstova
Beogradska katedrala i Marijanum
Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije u Beogradu nalazi se u dijelu grada zvanom Neimar, a župna crkva u Hadži Milentijevoj ulici broj 75. Osim tog dijela grada, župa obuhvaća i Voždovac, naselje Braće Jerković, Medaković. Uz katedralu je i Marijanum koji obuhvaća Pastoralni centar, hotel, restoran, vrtić, te je obnovom crkve i Marijanuma napravljen kompleks koji čini jednu samoodrživu cjelinu.
Crkva koja je trebala povezati Francusku i Jugoslaviju
Katolička crkva bila je prisutna u Beogradu još od prije turskih vremena. Prvi franjevački samostan bio je na Kalemegdanu i još postoje njegovi temelji, ali su zatrpani, upoznaje nas s crticama iz povijesti katedralni župnik i rektor Marijanuma Mihael Sokol.
»Beogradska katedrala je iz 1936. godine. Župa je osnovana 1927. godine, kada se počela okupljati prva vjernička zajednica, a okupljali su se i francuski redovnici asumpcionisti koji su došli iz Francuske. Njihova želja bila je povezati Francusku i dijelove tadašnje Jugoslavije i napraviti spomen crkvu francuskim borcima poginulim na Solunskom frontu, te prebaciti njihove posmrtne ostatke u Beograd«, kaže vlč. Sokol.
Katedrala se počela graditi kao spomen crkva francuskim borcima 1936. godine, međutim nikada nije bila dovršena.
»Došao je Drugi svjetski rat, ta zamisao je propala, katedrala je nacionalizirana, bila je čak i studio Radio Beograda, poljoprivredno skladište, te i skladište streljiva. Vraćena je Katoličkoj crkvi iz nacionalizacije 1982. godine i konačno 1988. je dovršena, posvećena u župnu crkvu i uzdignuta na rang katedrale Beogradske nadbiskupije«, kaže vlč. Sokol.
Do tada je postojala jedna mala crkva uz katedralu gdje se okupljala prva zajednica.
»Kada su došli asumpcionisti napravili su ovdje drvenu kućicu u kojoj su živjeli, vremenom samostan i samostan za časne sestre. U župi je 1934. godine bilo 304 krštenja, što znači da je župa bila itekako živa. Uglavnom su vjernici bili Hrvati, Slovenci i Francuzi koji su došli raditi na ovo područje. Nedaleko je postojala Medicinska škola braće marista, a danas je tamo Stomatološki fakultet, što je još jedan od dokaza da je Katoličke crkva na ovim prostorima ostavila veliki pečat«, priča vl. Sokol.
Obnova
Katedrala nikada nije bila do kraja dovršena, a zbog vlage dvije trećine godine bogoslužje se nije moglo služiti.
»Katedrala je izgrađena na starom potoku Neimara koji je prolazio ispod katedrale i zato su podzemne vode jake. Kako su se gradile okolne kuće, te žile su se presijecale, slijevale u potok i zato je katedrala vukla vodu. Temelji su zidani samo od cigle i sva je vlaga završavala na podu katedrale, pa smo dvadesetak godina imali katedralu koja se mogla koristiti tri mjeseca u godini. Kada smo počeli sanaciju, logično je bilo u cijelom kompleksu koji nije nimalo mali, a kojega nazivamo Marijanum ići najprije sanirati temelje katedrale. Uradili smo vertikalnu i horizontalnu izolaciju, temelje i danas nemamo problema s vlagom. Kada smo to radili, napravili smo novo grijanje i hlađenje i to je bila ona suštinska unutarnja obnova da bismo je mogli privesti svrsi«, kaže katedralni župnik.
Uz sanaciju katedrale uređena je i kripta koja je ispod katedrale i koja je trebala biti za pohranjivanje kostiju palih boraca Francuske na Solunskom frontu.
»Ta kripta nikada nije zaživjela, već je nekada bila kapelica za dnevne mise. Osposobili smo je poslije 30 godina, jer je doslovno voda tekla niz zidove i napravili veliku multimedijalnu dvoranu u koju stane više od 100 ljudi. Ovdje imamo oratorij za djecu, kao i u našem dvorištu gdje se petu godinu zaredom okupi oko 70-80 djece. Imamo korizmene tribine, sada će početi vjeronauk za odrasle. Imamo i neokatekumensku zajednicu, odnosno vjernike iz svih dijelova svijeta koji djeluju ovdje u Srbiji u poslanju misionarskom evangelizacije, iz Hondurasa, Italije, Španjolske, Ekvadora pedesetak ljudi sa svojim obiteljima koje imaju više djece. Koristi se dvorana za crkvena i društvena okupljanja, a koriste je i razne udruge iz Beograda. Kao nusprodukt obnove katedrale nastao je i pastoralni centar. Ispod samog oltara nalazi se i nova kripta, odnosno grobnice za biskupe i budući muzej koji još nije do kraja uređen. Nastojat ćemo skupiti iz crkava ono što je ostalo unatrag 100 godina, da je vrijedno i da može biti poticaj i simbol jednog vremena, da svjedoči o prisutnosti katolika u središnjem i južnom dijelu Srbije. To se još mora dovršiti i onda bismo mogli reći da je katedrala u potpunosti obnovljena i prilagođena povijesnim činjenicama i današnjem vremenu«, kaže vlč. Sokol.
Vjernika je malo i od njihovih darova obnova ne bi bila moguća, već je najveći dio sredstava stigao od donatora.
»Zahvalan sam donatorima, prije svega Katoličkoj crkvi iz Njemačke, Renovabisu, Američkoj biskupskoj konferenciji, pojedinim biskupijama iz Hrvatske, Italije, pa čak nam je s većim iznosom novca pomogla i Nadbiskupija Seul iz Južne Koreje. Katedrala i Marijanum ne bi bili obnovljeni bez Grada Beograda i sredstava iz države. Srbija je prepoznala da Katolička crkve pridonosi kulturi naroda koji ovdje žive«, kaže vlč. Sokol.
Orgulje
Orgulje u beogradskoj katedrali postavljene su 2000. godine, a sagradila ih je talijanska firma Zanetti i to su po svojoj registraciji, po manualima najveće orgulje u Srbiji.
»Veće su samo one u Domu sindikata koje nisu u uporabi više od 30 godina. Već 24 godine u katedrali se održava Festival orgulja na kome nastupaju eminentna imena orguljaša iz čitavog svijeta. Tada je katedrala najposjećenija. Ove godine je koncerte u desetak dana posjetilo više od 1.000 ljudi. Od 300 do 500 ljudi bude na koncertu. Orgulje imaju veliku važnost. One uveličavaju naše liturgijsko slavlje svake nedjelje sa zborom koji povremeno pjeva u katedrali«, kaže vlč. Sokol i dodaje da se u katedrali godišnje održi oko 50 različitih koncerata.
Pastoralni centar, vrtić, hotel, restoran
Uz katedralu se nalazi i zgrada prve crkve; zato postoji mali i veliki zvonik. U starom, malom zvoniku su smještena i zvona. Mali zvonik je spojen sa zgradom stare crkve koja je kada je crkva postala katedrala 1988., pretvorena u dom za mlade. Vremenom je ta kuća prilično oronula, a poslije obnove u njoj je pastoralni centar.
»Napravili smo i smještajne kapacitete u našem konaku koji može prihvatiti 54 osobe. U prizemlju je restoran s kuhinjom i sve druge prostorije da bismo mogli održavati jedan takav objekt. U starom samostanu asumpcionista smješten je i vrtić, i to je prvi privatni vrtić osnovan, zamislite, 1991. godine, kada je to bilo gotovo nemoguće – vrtić u dvorištu Katoličke crkve. Njega je osnovao pokret fokolara koji djeluje u Srbiji. Fokolari su ovdje došli 80-ih godina i počeli se brinuti o čuvanju diplomatske djece koji su dolazili u Katoličku crkvu, a kasnije je to preraslo u vrtić. Svake godine upisuje se između 70 i 100 djece, ali na žalost sve je manje katoličke djece, možda desetak godišnje. To je jedini frankofoni vrtić u Srbiji, kao uspomena na redovnike Francuze koji su osnovali cijeli ovaj kompleks. Uz sam vrtić je župna kuća, koja je bila zapuštena, jer nije bilo financijskih sredstava za njezinu obnovu«, kaže vlč. Sokol i dodaje da je župna kuća konačno obnovljena ove godine i u njoj žive četiri svećenika: Hrvat, Slovak, Poljak i Mađar.
»Kada sam došao prije pet godina, meni je bilo bitno staviti cijeli ovaj kompleks na noge. On je bio gubitaš i Biskupija je svake godine morala izdvojiti velika sredstva, koja praktički nije imala, da bi platila režije i održavala ga. Mi sada u kompleksu s vrtićem, pastoralnim centrom, konakom Stella i župom imamo uposlenih 50 osoba. Dobili smo, pa i mi darujemo drugima«, kaže vlč. Sokol.
Vrata Marijanuma otvorena su za potrebe svih bolesnih koji dolaze na liječenje, koji nikada nisu morali ništa platiti.
Z. V.
