Arhiv tekstova
Dar spasenja
Božja riječ dvadeset i sedme nedjelje kroz godinu bogata je porukama. Potaknuti njome možemo raditi na svojoj izgradnji tako da budemo vršitelji Božje svete volje, donositelji njegovog kraljevstva među ljude. Da bismo to mogli, moramo najprije raditi na osobnoj izgradnji, krojiti svoj život, svoje stavove i misli prema Božjoj riječi, jer ne možemo drugima donijeti ono što sami u svom srcu nemamo. Ne možemo druge potaknuti na promjene ako ih sami izbjegavamo, ne možemo druge oduševiti za Krista ako i sami nismo oduševljeni. Božja riječ nam je uvijek i u svemu orijentir, ono što nam otvara oči da bolje sagledamo sebe i svijet oko sebe.
Žrtva za nas
Poslanica Hebrejima podsjeća nas ove nedjelje na Kristovu žrtvu i njezin značaj. Iako se liturgijski ne nalazimo blizu korizme ili Velikog tjedna, kada intenzivnije razmišljamo o Kristovoj muci, o tom uzvišenom činu Božje ljubavi za sve nas treba uvijek razmišljati. A zaboravljamo. Zahvaljujemo Bogu za mnogo toga što je prolazno i manje vrijedno, ali ne i za vječno spasenje. Stoga nas liturgija podsjeća koliko je vrijedno to što je Krist za nas smrtnike učinio. On, Božji Sin, dolazi na zemlju u liku čovjeka, te dopušta da ga ljudi ponize sve do smrti na križu. Samo ljubav može toliko patnje uzeti na sebe, a Bog je ljubav. Tako po Kristovoj muci, smrti i uskrsnuću milošću Božjom svi smo spašeni. Kako kaže pisac Poslanice Hebrejima: »(…) da milošću Božjom bude svakome na korist što je on smrt okusio« (Heb 2,9b).
Spasenje je dar Božje ljubavi. A dar se ne nameće, nego daruje. Dakle, Bog daruje, a mi prihvaćamo. Budući da je to dar koji nadilazi svaki drugi koji smo ikada primili ili uopće možemo primiti, stoga i naša zahvalnost treba biti velika koliko je u ljudskoj moći zahvaljivati. Spasenje nije tek nešto prolazno, kao što je sve na ovome svijetu, ono je za vječnost. Ono znači vječnu radost s Bogom na Nebu. Može li proći dan da nismo zahvalni za tu veliku nezasluženu milost, može li proći dan da ne živimo u skladu s Kristovim naukom i tako pokažemo da prihvaćamo spasenje? Svjesni toga dara svaki novi dan trebamo oblikovati svoj život tako da Kristu pokažemo prihvaćanje onoga za što se žrtvovao, tako da mu pokažemo zahvalnost za toliku milost koju ničim ne možemo zavrijediti.
Dovesti djecu Kristu
Jedan od izraza prihvaćanja spasenja jest svakako i svoju djecu dovesti Kristu, upoznati ih s njegovom ljubavlju i od malena ih učiti da ih Bog voli i da su u njegovoj blizini sigurni. Marko je u svome evanđelju zapisao: »Donosili mu dječicu da ih se dotakne« (Mk 10,13). Tko donosi djecu Kristu? Roditelji. Mogu djedovi, bake, rodbina, ali to nema toliku snagu koliko kada to čine roditelji. Najsnažnije svjedočanstvo vjere je svjedočanstvo roditelja. A usmjeriti djecu Kristu najveći je dar koji jedan roditelj može dati svome djetetu, jer što mu drugo može bite vrjednije od vječne radosti s Bogom. Ponekad je tako tužno gledati crkve u kojima se mole samo stari, gledati vjeroučitelje koji na početku svake školske godine s neizvjesnošću prebrojavaju broj učenika i broj skupina za novu školsku godinu. Bog ljubi svakog čovjeka i svako dijete, ali dijete treba dovesti Bogu, dovesti ga u crkvu, naučiti ga moliti, dovesti ga na vjeronauk, posijati tako u njegovo srce sjeme vjere, koje će jednoga dana donijeti plod. Ako dijete dovedemo Kristu, pa ako jednom od njega i odluta, znat će potražiti ga i vratiti se, a ako ga ne dovedemo, teško se možemo nadati da će Krista tražiti i pronaći kada bude potrebno.
