Arhiv tekstova
Na nasipu
U molitveniku Radost nebeska na unutarnjoj strani Pavka Jakšić, Picanova (1910. – 1989.) iz Sonte je zapisala: »Prva voda nam je došla 1924. g. 16. maja. Druga voda nam je došla 1926. g. juna 19.«.
Bilješka se odnosi na katastrofalne poplave Dunava. Otkad je Dunava, divlje i neukrotive rijeke, bilo je i bit će poplava. U davnoj povijest ljudi su se branili od poplava organizirani po mjestima izgradnjom manjih nasipa tamo gdje su im bile ugrožene nastambe i pašnjaci, a puno ozbiljnije obrane od poplava (Gornje Podunavlje) započete su krajem XVIII. i početkom XIX. stoljeća.
Na priloženoj fotografiji vidimo grupu Sonćana na završetku izgradnje jednog dijela od mnogih nasipa. Postoji mogućnost da je ova snimka sa sonćanske Bare, završetak nasipa (jer prepoznaje se da su Sonćani po odjeći, mali ih je broj i »brdo«, nasip je još uvijek prepoznatljiv), nakon velikih poplava 1924. i 1926. U grupi radnika je i Pava Jerkucin, Baukov (1902. – 1955.) čija je supruga Stana (1907. – 1998.) sačuvala ovu fotografiju i pričala o njoj tijekom života. Na žalost, nije upamćeno koja je osoba na fotografiji njezin Paja. Potomaka koji bi nešto više mogli znati nema više među živima. Nasipi se grade uvijek u više linija na određenim razmacima. Rupa-jezero ili bara (Bara) još postoji. Povezana je kanalima, koji se na žalost više ne čiste, a do prije nekoliko godina je važila za lijepo, prirodno kupalište. »Nasipi su se počeli graditi poslije poplava već u jesen 1925. i nastavljeni su i po zimi dok se moglo raditi pa u proljeće 1926. Nasip Odri i Petrović su najstariji nasipi uzvodno od Dunava prema Bogojevu. Imali su za cilj da brane površine prema Bogojevu od razlivenih voda u Sonćanskom ritu. Nasip Odri prvi je puta provaljen u Sonti, 1924. na mjestu koje Sonćani zovu Bara. Od siline udara dunavske vode nastala je rupa od desetak metara dubine izmjerena nekoliko dana nakon prodora« (blog Apatinske hronike, Mirko Vraneš).
Materijali za nasipe dovoženi su uglavnom konjskim zapregama, tzv. kordama. Vidimo da radnici imaju kolica. Ona su bila od drveta, sasvim zatvorena da se ne rasipa materijal i s drvenim kotačem, obloženim metalnim obručem. Takva kolica u Sonti su se zvala taličke. Bila su u upotrebi za izgradnju kuća i drugih zemljanih radova sve do šezdesetih godina XX. stoljeća, odnosno do pojave metalnih kolica-tragača. Stana je pričala da su radnici po zimi pješice svako jutro išli do Dunava ili gdje se već ukazala potreba. To je 5-6 km, a nekada i više. Kruh su nosili u njedrima da bi spriječili smrzavanje. Ipak bi se preko dana, dok su radili, kruh smrznuo. I graditelji su dobijali smrzotine po tijelu na otkrivenim i pokrivenim dijelovima.
Godine 1924. veliki proboj Dunava prouzročio je dolazak vode do sela s južne strane do kipa sv. Ivana Nepomuka. Apatin je tada bio već jako ugrožen (potopljene ljevaonica, pivovara i drugi važni objekti infrastrukture) kao i kuće za stanovanje. Sonćanske kuće, osim salaša koji su se našli na putu stihiji, nisu bile ugrožene jer je Sonta s te strane na brijegu. Cijeli Veliki rit, u Sonti Selcki rit, bio je potopljen. Svi usjevi su postradali i svi salaši su bili potopljeni. Divlje životinje su stradale. Jeleni su plivali u krdima, a košute su prilazile ljudima u čamcima kao da su molile spas za sebe i mladunčad. Na tavanima salaša vlasnici su pronalazili jelene i domaće životinje koji su tu nalazili privremeni spas.
Prema blogu Apatin i poplave samo na području apatinskog i sonćanskog atara poplavljeno je 9.200 hektara najplodnijih oranica. Najbolje oranice Bačke su tada bile metar pod vodom. Nad Velikim ritom voda se zadržala dva mjeseca. Tada je donijeta odluka da se probije nasip prema daljskom ritu i tako je Bačka spašena.
Godine 1926. Dunav se opet izlio kroz željeznički nasip kod Gomboša (Bogojeva). Pruga Sombor – Vinkovci bila je blokirana. I tu je Dunav ostavio uspomenu, današnji štrand koji je u vrijeme prodora vode dostigao dubinu od 15 m. Štrand je i danas prirodno kupalište manje dubine. Prema pisanim dokumentima, toga proljeća su padale nezapamćene kiše, a promočeno tlo je propuštalo podzemne vode. I Drava je dostigla kulminaciju. Dunav je za samo dva dana dostigao nezapamćenu visinu od 774 cm. Kod Apatina na najugroženijim mjestima nasipa najhrabriji su formirali živi zid dok su ostali donosili vreće s pijeskom. Poplavljeno je 126.000 hektara apatinskog i sonćanskog atara. Poslije ovih poplava izgradnja velikih nasipa i briga o njima je postala svakodnevna i neodgodiva u nedogled i u budućnosti. Tih godina je preko 120.000 ljudi radilo na nasipima. Država je naredila opću mobilizaciju kao i sudjelovanje vojske.
P. S. Vodostaj stoljeća od 824 cm dogodio se 25. VI. 1965. kod Bogojeva (Gomboša).
Svi povijesni podaci preuzeti su s bloga Apatinske hronike.
Ruža Silađev
