Arhiv tekstova
»S političarima nemamo problem, oni su vidjeli da smo stigli do nulte točke«
Balázs Szűcs diplomirani je pravnik koji funkciju ravnatelja Međuopćinskog zavoda za zaštitu spomenika kulture sa sjedištem u Subotici obnaša od 2021. godine. Ustanova je ovo koja obrađuje spomeničku baštinu na teritoriju općina: Ada-Mol, Bačka Topola, Kanjiža, Kikinda, Mali Iđoš, Novi Kneževac, Senta, Subotica i Čoka.
Zavod je osnovan 1980. godine te će nagodinu, kako je ravnatelj najavio, obilježiti 45 godina postojanja. Osvrćući se na rad ustanove otkako je on na čelu, Szűcs navodi kako se najveći uspjeh može očekivati koncem ove i početkom iduće godine kada će, kako kaže, biti usvojena dva nova plana detaljne regulacije: za Suboticu i Palić. Na ovim dokumentima u Zavodu se, ističe on, radilo godinama te će oni osigurati čuvanje kulturnog naslijeđa Grada. Na teritoriju ovog Zavoda nalazi se 144 nepokretna kulturna dobra (NKD), od kojih su 50 od velikog značaja i sedam od izuzetnog značaja. Najviše nepokretnih kulturnih dobara ima Subotica (76), potom Senta (13), Kikinda (12), Kanjiža (11), Novi Kneževac (10), Bačka Topola (9), Čoka (7), Ada (6), dok Općina Mali Iđoš nema proglašeno niti jedno NKD.
Redovita djelatnost zavoda obuhvaća rekognosticiranje terena, valorizaciju nepokretnih kulturnih dobara, sastavljanje dokumentacije o njima, pokretanje postupka za utvrđivanje kao i zaštitu kulturnih dobara sudjelovanjem u donošenju prostornih i urbanističkih planova, davanje mišljenja na nacrte istih, koja se obvezno prilažu prigodom razmatranja i donošenja tih planova. Pod tehničkom zaštitom podrazumijeva se konzervacija, restauracija, rekonstrukcija i revitalizacija nepokretnih kulturnih dobara uz obvezan nadzor Zavoda nad izvođenjem radova.
► Na čemu trenutačno radite u Zavodu? Što je još potrebno staviti pod zaštitu u Subotici i općinama koje su vam u nadležnosti?
Na svim poljima radimo punom parom, najbitniji su nam gradovi, imamo devet općina u nadležnosti. Naš cilj je da svaki grad konačno dobije svoju jezgru, prostorno kulturno-povijesnu cjelinu kao što ju imaju Subotica, Palić i Kikinda. To trebaju imati i Ada, Senta, Kanjiža, čak i Novi Kneževac i Bačka Topola. Na ostvarenju ovoga cilja radimo godinama i kako stvari stoje nagodinu ćemo sa spremljenim materijalima ići na pregovore u navedene gradove. Naravno, Subotica nam je najveća teritorijalno i s najvećim brojem nepokretnih kulturnih dobara te ovdje radimo najviše.
► Do kraja godine će biti usvojen novi Plan detaljne regulacije za zonu II. u Subotici koji je napisan u Zavodu. Što će on novoga donijeti Gradu?
Da, plan detaljne regulacije (PDR) za zonu II. smo završili i sad još samo čekamo njegovo odobrenje od Javnog poduzeća za upravljanje cestama, urbanističko planiranje i stanovanje s kojima imamo izvrsnu suradnju i Grada te će se naći u Skupštini do konca godine i vjerujem biti i usvojen. Ovaj planski dokument nam je jedan od najvećih dostignuća u posljednjih nekoliko godina što se tiče planskih dokumenata. Njegova izrada je išla jako sporo jer smo morali uzeti u obzir mišljenje i Republičkog zavoda za zaštitu spomenika kulture budući da se naše dvije najvrjednije zgrade – Gradska kuća i Sinagoga nalaze u ovoj zoni. To je centar Subotice i tu moramo biti jako precizni, točno napisati koja zgrada što zahtijeva, što se čuva, što se ne čuva. S ovim PDR-om će konačno vlasnici objekata znati na čemu su. Što mogu i što ne mogu raditi sa svojim kućama. To je jako bitno jer tu onda kreće i razvoj. Drugo, konačno smo postigli naš cilj i sačuvali smo rušenje 60 objekata u centru.
► Kako vidite budućnost Ulice Petra Drapšina koja je u spomenutoj zoni?
U Ulici Petra Drapšina neće biti rušenja, odnosno rušit će se samo ono što nema vrijednost ali pod našim uvjetima. Ideja je da se ulica zatvori za promet, da bude šetnica. Grad treba tu uložiti sredstva, da poploča ulicu, osigura rasvjetu, klupe i sve što zahtijeva jedna pješačka zona. Kada se infrastrukturno sredi, razvoj ulice će doći sam od sebe. Tada investitori dobivaju ideje za restorane, kafiće i sve ono gdje mogu zaraditi i privući ljude. U to vjerujem jer nismo mi to izmislili nego se to radi na Zapadu, svugdje. Nas kritiziraju da smo romantičari i da bez veze čuvamo stare zgrade koje treba rušiti, ali trebamo li ondje sagraditi četverokatnicu i zbrisati ulicu koja postoji na kartama još iz 18. stoljeća!
► Najavljen je i novi PDR za Palić. Što će on podrazumijevati i kada možemo očekivati njegovo usvajanje?
Mi smo taj dokument za Palić završili, predali i možemo očekivati njegovo usvajanje početkom sljedeće godine. Prigodom izrade novog PDR-a za prostorno kulturno-povijesnu cjelinu parka i centralni dio Palića bili smo izrazito rigorozni jer smo ondje stigli nažalost do nulte točke. Moramo zaustaviti izgradnju koja će Palić pretvoriti u nešto što ne želimo. Naše viđenje je da Palić ostane park, katnost na razini gdje je sad i da se prestane s tempom izgradnje oko jezera i u ulicama oko jezera koje su počele podsjećati na Zlatibor! Problem je što dosadašnji, još uvijek važeći PDR dozvoljava veliku zauzetost na parceli te se zbog toga grade i velike, ogromne zgrade koje nisu u duhu Palića. Mi imamo viziju kako to treba izgledati, kako je izgledalo i kako to sačuvati te ići u modernizaciju, a da ne izgubimo nešto što smo već imali. Ali s ovakvom zauzetošću to je nemoguće sačuvati. Pretvorit ćemo se u Zlatibor. To nema smisla.
► Mislite li da novim PDR-om ima šanse da spasite Palić od »zlatiborizacije«?
Ne da ima šanse nego moramo, to nam je posao! U novom PDR-u sveli smo spomenutu zauzetost na čak, u nekim dijelovima, i 15 posto. Znamo da će biti borbe i mi smo spremni za nju. Mnogi će se buniti, reći će kako zaustavljamo razvoj itd. Kome to što znači i kakav razvoj ne znam – ja imam svoju viziju za Palić, ne ja nego i političari koji mi stoje iza leđa. I to treba uzeti u obzir jer bez Saveza vojvođanskih Mađara (SVM) mnogo toga Zavod ne bi uspio postići. Svi smo mi jedna velika zajednica te i političari i građani i investitori i svi ostali moramo voditi računa o kulturnim dobrima, kako će se Palić razvijati.
► Kako je moguće da se na nekoliko metara od Gradske kuće, u zaštićenoj prostorno kulturno-povijesnoj cjelini od velikog značaja, grade višekatnice i hotel od čak 12 katova? Koje institucije su ovdje zakazale?
Od 2021., otkako sam na mjestu ravnatelja Zavoda, znam da se ova institucija borila da se to ne dogodi, ali ruke su nam na neki način bile vezane jer je to posljedica greške iz prošlosti. Investitor je od Grada kupio spomenutu parcelu jer u ugovoru piše da se na njoj može sagraditi zgrada od 12 katova, tj. u visini susjedne zgrade, Otvorenog sveučilišta. Pravna sigurnost je na prvom mjestu i ne možemo mi sada mijenjati namjenu parcele. Grad nema takve mogućnosti. Izmjenom PDR-a učinjena je greška. I tako smo došli do situacije da ponavljamo grešku jer je po meni Radnički greška koja je učinjena prije 50 godina. Ta zgrada sada čak i dobiva na vrijednosti jer je pečat jednog vremena i još malo pa ćemo ju vjerojatno i uvrstiti u nepokretno kulturno dobro. Premašili smo to da ju mrzimo.
► Kakva je situacija sada? Ako bi netko kupio parcelu pored hotela koji je u izgradnji, bi li i on mogao izgraditi tako visoku zgradu?
Ne, bilo tko bi sada pokušao tako nešto, mi bismo to stopirali. Ono što nas čeka je i mijenjanje PDR-a za zonu I. jer je u njoj već dovoljno štete napravljeno, svašta se tu izgradilo što nije smjelo.
► Što je po Vama najveća šteta u zoni I.?
Definitivno je nepopravljiva šteta izgradnja hotela Galerija koji više nije ni hotel, jer je zbog toga srušen cijeli blok zgrada. Ondje su bile kuće iz zlatnog razdoblja Subotice, kada je grad nastajao i razvijao se, na prijelazu s 19. na 20. stoljeće. Dodatni je problem što se nakon rušenja tog bloka zgrada nastavilo s rušenjem, iako je to sve zona I. Često je parola da ako je neki blok ili ulica »načeta« rušenjem i novogradnjom, može se nastaviti isto činiti. Mi nismo za to. Mi se trudimo sačuvati ono što nam je ostalo, jednu kuću – jednu kuću.
► U kakvom je stanju Gradska kuća u Subotici?
Izdaleka u veoma dobrom stanju. Ali kad se približimo – u veoma lošem, nažalost. Vrijeme je da se renovira, što jako puno košta. U najlošijem je stanju krov, tako da ćemo krenuti od njega – predviđeno je da cijena radova bude više od tri milijuna eura. Kad saniramo krov, možemo ići dalje. Plan nam je da fazno renoviramo fasade. Prvo sjevernu jer je najizloženija utjecajima vremena, onda dolaze ostale, ali to ćemo vidjeti kada će biti. Samo da sredimo krov, to je sad prioritet jer prokišnjava kada su velike kiše.
► Može li se očekivati i obnova unutrašnjosti Gradske kuće u skorije vrijeme?
To nam nije prioritet jer za to nema ni potrebe. Ne treba očekivati da sve uvijek treba izgledati kao da je novo. Ono što je važnije je održavanje. Ne pustiti zgradu da se na njoj ništa ne radi 20 godina pa se sve mora renovirati ispočetka već svake godine nešto pomalo učiniti na zgradi – održavati ju.
► Što je sljedeće na redu za sanaciju kada su u pitanju zgrade u jezgri grada?
U Suboticu bi uprava Grada trebala uložiti novce kako bi izgledala lijepo. Ono što nije sporno je da je na Gradu da ulaže u parterna rješenja kao što su klupe, rasvjeta, urbani mobilijar... To je svugdje tako, pa i kod nas. Problem je obnova fasada koje su u privatnom vlasništvu, a ima ih puno po centru. S jedne strane je uložiti javna sredstva u privatno vlasništvo nemoguće, dok s druge strane da bi grad izgledao lijepo, neke fasade koje su u centru moraju se obnoviti i tako se privatni interes pretvara u javni interes. Treba postojati pravna mogućnost da se javni novci ulože u privatno vlasništvo. Do sada se Zakonom o kulturnim dobrima to rješavalo tako da ako ne može vlasnik održavati fasadu, onda ju je grad imao mogućnost staviti pod starateljstvo (samo ulični front) i javnim novcem je obnoviti. Tako sje na inicijativu SVM-a prošle godine obnovljena kuća Károlya Bíróa u Ulici braće Radića. Ali to je bio »posljednji vlak«. Ubrzo je usvojen novi zakon o kulturnom naslijeđu koji to ne predviđa. Sada smo u potrazi za novim rješenjem, kako premašiti taj zakon jer neke fasade u centru grada moraju se obnoviti ako želimo da nam grad bude ljepši.
► Ima li u lokalnoj samoupravi novca i interesa da nam grad bude ljepši?
Toga mora biti.
► A što je praksa pokazala?
Do sada se nije išlo u tom pravcu. Nekada, prije 10-15 godina se radilo tako da su obnovu fasade s ulice plaćali pola vlasnik pola Grad. Ali državna revizorska inspekcija na to nije gledala blagonaklono. Onda smo krenuli sa spomenutim starateljstvom. Sad je to opet novim zakonom stopirano tako da ćemo pronaći novo rješenje. Jedna od varijanti je da Grad svake godine ima određeni proračun za to. Neki iznos novca da Grad opredijeli baš za to i da se kroz natječaje pomaže vlasnicima kuća u centru za njihovu obnovu. To je ideja.
► Kako se po Vama treba Subotica razvijati? Treba li maknuti gradnju iz centra?
Mislim da se grad treba razvijati više u horizontalu nego u vertikalu. To je moje mišljenje koje dijelim s puno ljudi koji su shvatili da se grad treba širiti, a ne da centar uništavamo, stare zgrade rušimo i da umjesto njih gradimo nove zgrade koje ne liče ni na što. Najbolji primjer je Ulica Vase Stajića gdje su srušene prelijepe zgrade projektirane još od Ferenca Reichla i tamo izgrađene zgrade prije 5-6 godina. Sad možemo izaći i pogledati na što to liči. Tim zgradama patina znači da jednostavno izgube dušu.
► Kako komentirate novu zgradu željezničke stanice u Subotici? Na koji način je Zavod bio angažiran na radovima oko izgradnje željezničke infrastrukture Novi Sad – Subotica?
Mi smo u sve to bili veoma uključeni. Izdali smo uvjete za obnovu svih stanica na ovoj trasi – najvažnija nam je dakako bila u Subotici, ali smo veoma pazili da sve prođe kako treba i na obnovi stanice u Naumovićevu, Novom Žedniku i Bačkoj Topoli. Isto tako smo obnavljali prije nekoliko godina i stanice u Horgošu, Paliću i Kraljevom Brigu kada se radila pruga Subotica – Segedin. Željeznička stanica u Subotici nam je bila prioritet zbog njezine važnosti. Izgrađena još 1869. kroz povijest je mijenjana i dograđivana kako su se grad i željeznička infrastruktura širili, da bi tijekom Drugog svjetskog rata dobila svoj konačni izgled. To smo htjeli i nadam se uspjeli sačuvati i ovim renoviranjem. Jedino što smo dodali je trijem na ulazu. Pretpostavljam da je Vaše pitanje ciljano na taj moderni dio. Suština zaštite je baš to: iako čuvamo, mi moramo i modernizirati, naročito jednu takvu zgradu koja je u upotrebi. Ne možemo odstupati od toga da živimo u 21. stoljeću. Moramo pratiti standarde i zahtjeve koji sada važe, ali treba voditi računa kako modernizirati. Ako se dograđuje jedna zgrada koja ima svoj karakter, svoj stil, svoju ornamentiku, novi dio se mora istaknuti, vidjeti da je nov. Često se misli da se s novim treba imitirati ornamentika iz prošlog stoljeća pa onda kao rezultat dobijemo neki »diznilend«. To nije zaštita. Novi dio se treba vidjeti, biti odvojen od stare priče, ali naravno biti i u skladu s njom.
► Novi dio izdvojiti kao što je to učinjeno na kazalištu u Subotici?
To neću komentirati.
► Dolazi li često do sporenja stručnjaka iz vašeg područja i političara? Tko na kraju pobijedi?
S političarima nemamo problem. Oni su vidjeli, naročito SVM, da smo stigli do nulte točke. Ako sad ne uradimo nešto, nećemo imati istu Suboticu. Ako izgubimo Ulicu Petra Drapšina, ako izgubimo zonu I., ako srušimo cijele ulice, što će nam ostati od Subotice? Gradska kuća i Sinagoga? To nije Subotica. Jesmo mi grad secesije, ali to je jedan jako mali dio; ima tu još štošta da se vidi i čime da se ponosimo.
► Zašto je važno čuvati i sačuvati kulturno naslijeđe jednog grada?
Ako se u gradu ne vide njegovi povijesni slojevi, onda on nije interesantan turistima. Nama niti jedan turist neće doći samo zbog toga da vidi Gradsku kuću. To ne smijemo očekivati. Mi, poput i drugih gradova po Europi, moramo imati povijesne kvartove, povijesne slojeve. Uzmimo za primjer Rim kao možda najpoznatiji. On ima dijelove grada iz antike, a ima i najmodernije jer su sve sačuvali i sve je to interesantno turistima. To je i naša dužnost i velika obveza, da sačuvamo što smo naslijedili. Od toga je možda još veći izazov znati dodati i nešto novo. To je interpolacija. Da kada se utvrdi da je neka zgrada nesigurna za život i korištenje (a nije jako vrijedna) s dozvolom se sruši i na njezinom mjestu izgradi nova, kvalitetna i prelijepa koja će jednom možda isto postati nepokretno kulturno dobro.
