Arhiv tekstova
Memoriranje hrvatskog naslijeđa Srijema
Ivana Andrić Penava rođena je u Novom Sadu. U Petrovaradinu je provela djetinjstvo i tu pohađala osnovnu školu do 7. razreda. Osmi razred završila je u OŠ Velika Mlaka, u istoimenome mjestu između Zagreba i Velike Gorice. U Zagrebu je završila IV. jezičnu gimnaziju i potom studij povijesti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu gdje je stekla zvanje diplomirane povjesničarke i profesorice povijesti. Danas živi i radi u Zagrebu.
»U Petrovaradinu sam živjela do 1992. godine, kada smo odlučili iseliti u Hrvatsku. Na početku mi je kao djetetu bilo teško razumjeti zašto moram napustiti kraj u kojem živim oduvijek. Situacija je bila tim teža jer smo u Zagreb najprije došli živjeti tata, baka i ja, dok su mama i sestra ostali u Petrovaradinu. Ta nam je razdvojenost još teže padala budući da tada zbog rata nije bilo moguće komunicirati telefonom niti na bilo koji drugi način. Zabrinutost za njih pomiješala se s izazovima koji su bili pred nama u sasvim novoj sredini. Na kraju osnovnoškolskog obrazovanja krenula sam u novu školu, trebala sam steći nove prijatelje, a hrvatski jezik nisam znala. Zahvaljujući susretljivosti, podršci i razumijevanju učitelja te novih prijatelja iz razreda, prebrodila sam prepreke, barem one školske. Dosta brzo sam se uklopila, ali to za tatu, i pogotovo baku, ne mogu reći, nikad nisu prežalili što su napustili Srijem. Nastojim što manje razmišljati o tome što je bilo tijekom 1990-ih, jer me to uvijek jako rastuži. Radije živim od lijepih uspomena vezanih za odrastanje u divnom, kićenom Srijemu te se trudim da ljubav koju gajim prema njemu prenesem i na svoje dijete«, kaže naša sugovornica.
Za temu svog maturalnog rad odabrala je povijest Petrovaradina.
»Taj rad nagrađen je kao najbolji maturalni rad iz povijesti. Od 2008. intenzivno surađujem s krovnim institucijama Hrvata u Vojvodini, među kojima se osobito ističe Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata, ali i s hrvatskim udrugama u Srijemu, prije svega s HKPD-om Jelačić iz Petrovaradina.«
Suradnja s HKPD-om Jelačić
Ivana je autorica nekoliko knjiga, među kojima je i monografija o svestranom Petrovaradincu, prije svega učitelju i skladatelju Franji Štefanoviću.
»Monografija je jedan od rezultata uspješne suradnje s HKPD-om Jelačić, točnije s njegovim nekadašnjim dugogodišnjim predsjednikom Petrom Pifatom. Nas dvoje smo se, kroz sve što smo zajedno radili, trudili da što više memoriramo hrvatsko povijesno, vjersko i kulturno naslijeđe Petrovaradina pri čemu značajno mjesto zauzimaju i znameniti Hrvati, bilo da su poznati poput najslavnijeg hrvatskog bana Jelačića ili su nepoznati široj javnosti poput Franje Štefanovića. Zahvaljujući toj monografiji, uz koju postoji i nosač zvuka sa Štefanovićevim svjetovnim i duhovnim popijevkama U kolo, braćo, što je prije svega Petrova zasluga, te činjenici da je na njegov poticaj, a u suradnji s Muzičkom školom Isidor Bajić iz Novog Sada, oživljena je i dječja opera Šumska kraljica, koja je u novije vrijeme izvedena u više gradova u Hrvatskoj i Srbiji, uspomena na ovog velikana iz Petrovaradina zauvijek je otrgnuta zaboravu, a šira javnost je čula i za njega kao prvog tvorca opere za djecu. Osobno mi ova monografija puno znači, jer je to bio posljednji veliki projekt koji sam ostvarila s Petrom, dragim suradnikom i prijateljem. Petar Pifat i ja smo imali velike planove što se čuvanja petrovaradinskog naslijeđa tiče. Petar je pred kraj života utemeljio Fondaciju Petar Pifat – Muzej Grada Petrovaradina kojoj se iznimno veselio, ali zbog preranog odlaska taj je projekt ostao nerealiziran«, navodi ona.
Suradnja s HKPD-om Jelačić traje godinama, od vremena kada je na čelu bio gospodin Pokas, prethodnik Petra Pifata, pa sve do danas kada je na čelu Društva Mirko Turšić, s kojim također ima lijepu i uspješnu suradnju.
»I dalje sam aktivna članica te vodim Istraživačku sekciju Društva, koja je, moram priznati, danas manje aktivna nego dok je Petar bio na čelu Jelačića. Ponosna sam što je upravo HKPD Jelačić dugo godina do danas jedna od najaktivnijih udruga s hrvatskim predznakom koja djeluje u Srbiji te što kroz suradnju zajednički čuvamo tradiciju Hrvata iz ovog dijela Srijema«, ističe Penava.
Predavanja, monografije, radovi…
Mnoge radove i aktivnosti realizirala je u suradnji s krovnim hrvatskim institucijama u Srbiji. Najviše je do sada surađivala sa Zavodom za kulturu vojvođanskih Hrvata, u čijem je Godišnjaku za znanstvena istraživanja objavljeno više njenih istraživačkih radova na temu Petrovaradina i vojvođanskog dijela Srijema te recenzija knjiga koje su tematski vezane za vojvođanske Hrvate ili čiji autori potječu iz Vojvodine. Nadalje, kako kaže, vrijedna je spomena suradnja s NIU Hrvatska riječ, napose kroz objavu radova za potrebe časopisa Nova riječ.
»Osobito mi je zadovoljstvo bilo uređivati zbirku pripovijedaka Katarine Čeliković Izgubljeno srce: putokaz za odrastanje, čiji je izdavač Hrvatska riječ. Uz to, po potrebi pišem članke za tjednik Hrvatska riječ u kojima izvještavam o događajima koji imaju veze s vojvođanskim Hrvatima, a koji su organizirani u Hrvatskoj. Kao vid uspješne suradnje izdvojila bih i rad na prvom svesku Biografskog leksikona Hrvata istočnog Srijema s Hrvatskim akademskim društvom u Subotici, na kojemu sam surađivala kao autorica, članica uredništva te zamjenica glavnog urednika i redaktorica. Oduvijek rado surađujem s krovnim hrvatskim institucijama u Srbiji, a sve s ciljem očuvanja povijesnog i kulturnog naslijeđa Hrvata u Srbiji. Drago mi je što kroz dugogodišnju uspješnu suradnju s krovnim hrvatskim institucijama i hrvatskim udrugama dajem doprinos, kako u očuvanju identiteta hrvatske manjinske zajednice tako i u borbi za njihova prava u Srbiji«, navodi Andrić Penava i dodaje da je uz hrvatske institucije često surađivala i s Crkvom.
»Po potrebi sam pisala članke za web-stranicu Srijemske biskupije. Kao stručna suradnica radila sam na monografiji Povijest Surčina preč. Marka Kljajića, koja je nagrađena nagradom Tomo Vereš. Kada je pokrenut list Srijemske biskupije Nada, pomogla sam uhodati časopis skupa s glavnom urednicom Anom Hodak. Bila sam članica uredništva, redaktorica i lektorica lista. Uključivala sam se i u humanitarne akcije obnove crkve Presvetog Trojstva u Kukujevcima. Na poziv Petra Pifata i tadašnjeg upravitelja Biskupijskog svetišta Gospe Snježne (Tekije) u Petrovaradinu vlč. Stjepana Barišića, surađivala sam u izdavanju publikacija i izradi promomaterijala Svetišta, a bila sam i članica Organizacijskog odbora za proslavu 300. jubileja svetišta te sudionica na međunarodnom skupu u Novom Sadu prigodom 300. jubileja Biskupijskog svetišta Gospe Tekijske s radom Štovanje Breunerova brijesta sa slikom Sedam žalosti BDM. Također sam uz Petra bila koautorica stalnog postava muzeja Svetišta Gospe Snježne. Nadalje, stalna sam suradnica na projektu Leksikon hrvatskog iseljeništva i manjina Instituta Ivo Pilar od 2012. godine, za potrebe kojeg sam pisala biografije znamenitih Hrvata iz Vojvodine. Po potrebi držim i predavanja na temu Hrvata u Vojvodini. U Društvu povjesničara grada Varaždina održala sam predavanje pod nazivom ‘Đuro Arnold i Stanislav Preprek – spone Varaždina i Petrovaradina’. Spona je himna posvećena banu Jelačiću za koju je tekst napisao Arnold iz Ivanca pokraj Varaždina, a skladao je Stanislav Preprek iz Petrovaradina. Sudjelovala sam na znanstveno-stručnom skupu u organizaciji Hrvatskog katoličkog sveučilišta u Zagrebu: ‘Etnokulturni identitet Hrvata u Vojvodini: povijesni i suvremeni procesi’ s istraživačkim radom ‘Crkva Presvetog Trojstva u Kukujevcima – simbol stradanja i opstojanja vojvođanskih Hrvata’. Najdraži projekt mi je monografija Ban Josip Jelačić od Petrovaradina do Beča čija sam suautorica s mojim Petrovaradincima Petrom Pifatom, Davorom Martinčićem i Dominikom Demanom. Izdavanjem ove knjige na skroman smo način odali počast banu kao sugrađaninu i sunarodnjaku, a knjiga je nagrađena u Subotici nagradom Emerik Pavić. Uspješnu suradnju imam i sa Zakladom Spomen-dom bana Josipa Jelačića. Jedan od rezultata uspješne suradnje je zbornik sa Stručne konferencije ‘Kulturni profil Spomen-doma bana Josipa Jelačića u Petrovaradinu’ na kojem sam surađivala s Petrom Pifatom i Darkom Polićem u funkciji upravitelja Zaklade. U suradnji sa Zakladom svojim istraživačkim radom o Franji Štefanoviću kao tvorcu prve opere za djecu dala sam doprinos u nastanku knjige Fenomen dečjih opera Franje Štefanovića. Zanimljivo je također da sam na prijedlog Darka Polića dala svoj doprinos u prevođenju prilagođenog teksta Zgode šegrta Hlapića hrvatske književnice Ivane Brlić Mažuranić na srpski jezik temeljem kojeg je uprizorena istoimena predstava u Lutkarskoj sceni Narodnog pozorišta Toša Jovanović u Zrenjaninu. To je bio poseban izazov.«
Rad u udrugama
Dugogodišnja je aktivna članica Zajednice protjeranih Hrvata Srijema, Bačke i Banata i zamjenica predsjednika te udruge. Uz to, članica je Glavnog odbora Zajednice i članica Upravnog odbora Zavičajnog kluba Petrovaradin Jelačić u Zagrebu. Također, suradnica je i članica uredničkoga vijeća Zova Srijema, glasila Udruge. Bila je stručna suradnica, inicijatorica i voditeljica više projekata te organizatorica događanja u okviru projekata tematski vezanih za protjerivanje Hrvata iz Vojvodine tijekom 1990-ih. Kao stručna suradnica sudjelovala je u projektu ‘Nepodobni građani’ o protjerivanju Hrvata iz vojvođanskog Srijema u suradnji s Vojvođanskim građanskim centrom iz Novog Sada, a surađivala je u ime Zajednice s Fondom za humanitarno pravo iz Beograda na Fondovoj publikaciji Dosje: zločini nad Hrvatima u Vojvodini. Bila je i suorganizatorica tribine u ime Zajednice o protjerivanju vojvođanskih Hrvata tijekom devedesetih godina XX. stoljeća u Osijeku u prosincu 2016., zatim znanstvenoga skupa ‘Hrvati u Vojvodini nakon 1990-ih – od stradanja do izgradnje perspektiva u Zagrebu’ u svibnju 2019. te simpozija ‘Hrvati u Vojvodini 30 godina poslije – suradnjom do očuvanja identiteta’ održanog u Osijeku 2021. godine. Partner u projektu bio je Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata.
»Važno je kroz ovakve i slične projekte podsjećati na postojanje Zajednice protjeranih Hrvata iz Srijema, Bačke i Banata, udruge koja preko 30 godina svjedoči o tragičnoj sudbini vojvođanskih Hrvata tijekom 1990-ih, upoznavati javnost s pravcem njezina djelovanja ubuduće, pri čemu vrlo važno mjesto ima prekogranična suradnja s Hrvatima u Srbiji, a napose s onima u Vojvodini, koju treba njegovati, poboljšavati i proširivati«, kaže Ivana.
Popis svega što je radila je predug. Svojedobno je radila u hrvatskoj nakladničkoj kući Školska knjiga. Bila je urednica u časopisima za djecu i mlade Smib i Modra lasta koje su čitale generacije učenika. Jedno kraće vrijeme bila je i glavna urednica Modre laste, zabavno-poučnog časopisa za mlade u izdanju Školske knjige, koji izlazi od davne 1954. godine. Nakon toga radila je u školi kao profesorica povijesti i pomoćnik u nastavi te se dodatno educirala za rad s djecom s teškoćama u razvoju i učenju. Suosnivačica je udruge pomoćnika u nastavi PUN-HR u Zagrebu.
»Danas radim u Hrvatskom zavodu za socijalni rad. Što se aktivnosti u udrugama tiče, osim u Zajednici, predsjednica sam u Društvu žena Velika Mlaka, u udruzi koja okuplja žene iz mjesta u čijoj blizini živim. U okviru te udruge, među ostalim, radim na čuvanju baštine spomenutog mjesta i Turopolja kojeg, nakon 32 godine života u njemu, smatram svojim drugim zavičajem. Uz to, koristim svaku priliku za promociju zavičaja iz kojeg potječem. Jedan takav projekt pod nazivom ‚Slamarska umjetnost bačkih Hrvatica‘ u turopoljskom kraju realizirala sam tijekom Dana europske baštine 2023. Posjet slamarki iz Tavankuta Turopolju, točnije Novom Čiču i Velikoj Gorici, zapravo je moja ostvarena želja da objedinim svoja dva zavičaja, onaj u kojemu sam rođena, i onaj kojeg smatram svojim drugim zavičajem i u njemu imam svoj dom i obitelj. Nadalje, posredovala sam u povezivanju HKPD-a Jelačić i KUD-a Novo Čiče što je rezultiralo nastupom KUD-a Novo Čiče u Petrovaradinu i Novom Sadu prigodom 20. obljetnice uspješnog djelovanja HKPD-a Jelačić.«
Kako navodi, svako novo radno mjesto za nju je prilika za učenje i profesionalni, ali i osobni rast. Uz to, nova iskustva, novi ljudi kojima je okružena obogaćuju joj život, čine ga dinamičnim i u tome istinski uživa. Planova ima, što privatnih, što onih profesionalnih, a i onih vezanih za rad u udrugama.
»Unatoč brojnim obvezama koje imam, naći ću prostora da u skladu sa svojim mogućnostima nastavim čuvati ne samo naslijeđe petrovaradinskih Hrvata, nego i vojvođanskih Hrvata općenito. Što se planova tiče, želja mi je u ovom trenutku pokloniti više pozornosti Hrvatima u Banatu njihovim predstavljanjem u Turopolju. Poznato je da su Hrvati iz Turopolja (uglavnom turopoljsko plemstvo koje govori kajkavskim narječjem) početkom 19. stoljeća preseljeni u srednji Banat, o čemu šira javnost, osobito u Turopolju, malo zna.
Dolazim rado u zavičaj i to mi mnogo znači. Nigdje nije tako lijepo kao u kraju iz kojeg si potekao«, ističe na koncu Ivana Andrić Penava.
S. D.
