Arhiv tekstova
Što mi je činiti da baštinim život vječni?
Svi bismo mi htjeli radovati se jednom s Bogom u vječnosti, često čak i računamo s tim, ne dovodeći tu mogućnost u pitanje. A možda bismo ipak trebali, možda bismo se trebali zapitati živimo li zaista tako kako je potrebno da bi vječni život bio nagrada. Nagrada, koje god vrste bila, zahtijeva trud, zalaganje, odricanje, zahtijeva neke pobjede. A za što bi nas Bog mogao nagraditi vječnošću, što činimo da bismo se takvoj nagradi nadali? Ljudi smo, slabi smo, ranjeni grijehom, to je sve točno. Točno je i da nas ta naša slabost lišava sposobnosti da zavrijedimo tako vrijednu nagradu vlastitim snagama. Ta će nagrada na kraju ipak biti više dar Božjeg milosrđa nego naše zasluge. Ipak, to ne znači da se ne trebamo truditi, boriti, pobjeđivati i to isključivo sebe i svoje slabosti, nakon pada ustajati i nikad ne odustajati. Bog vrednuje naše napore, njih nagrađuje, zato se ne smijemo nikada prestati truditi i cijeloga se života pitati, poput čovjeka iz Markovog evanđelja: »Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?« (Mk 10,17).
Odreći se blaga
Evanđelist Marko opisuje nam susret Isusa i jednog bogatog čovjeka, koji prema onome što čitamo, zaslužuje ugled i svojim imetkom i svojim životom. Prema pitanju koje postavlja Isusu možemo zaključiti da je gorljivi vjernik, jer razmišlja o vječnom životu toliko intenzivno da dolazi pitati Isusa što mu je činiti da bi ga na kraju baštinio. Isus prvo od njega traži poštovanje dobro poznatih zapovijedi. On s olakšanjem i zadovoljstvom prihvaća ovaj Isusov odgovor, jer to već čini. Dakle, samo treba tako nastaviti. No, ne može biti tako jednostavno. Isus na njegovo zadovoljstvo stavlja novi zahtjev: »Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom« (Mk 10, 21). Cijela istina našeg hoda s Isusom do vječnog života skrivena je u ovome što traži od jednog bogatog mladića. Bogatstvo je ovdje simbol svega onoga što posjedujemo, i materijalnog i nematerijalnog, a što bi nas moglo udaljiti od Boga, što bi moglo postati središte naše preokupacije, tako te nas naposljetku liši vječnosti. Karijera, talenti, težnja za slobodom od svega i svakoga, razne vrste imetka, bilo što za čim netko teži i što suviše jako želi, toliko da zaboravlja na vječnost.
Sve za drugog čovjeka
Isus zahtijeva od bogataša da svoj imetak proda i poda siromasima. Briga za bližnjeg je izraz naše ljubavi prema bližnjemu, a Isus sve zapovijedi sažima u dvostruku zapovijed ljubavi, da ljubimo Boga i svoga bližnjega kao sebe samoga. Siromašni su sinonim za sve ljude u bilo kojoj potrebi, a možemo im pružiti svoje vrijeme, razumijevanje, podršku… Potrebni smo im na različite načine, a to zahtijeva napuštanje naše zone komfora, zahtijeva ponekad neku žrtvu, različita odricanja. Isus želi našu spremnost stati uz bližnjega, jer to je izraz ljubavi.
A kada ostavimo ono što smatramo svojim blagom i stavimo se na raspolaganje bližnjemu, Isus obećava blago na nebu. To nije ništa drugo nego život vječni. Zato nam uzalud vršenje svih zapovijedi ako ispred svega ne stavimo Boga i drugog čovjeka. U tome su griješili farizeji, u tome griješimo i mi danas. Više od dvije tisuće godina ljudi isto griješe, a Isus neumorno kroz Evanđelje poziva na promjenu. Bogati mladić nije bio spreman promijeniti se, pobijediti sebe i odreći se ovozemaljskih privilegija, te je otišao tužan. Nemojmo i sami tako postupiti.
