Arhiv tekstova
Orwell na željezničkom kolodvoru
Željeznički kolodvor u Subotici neće biti otvoren sve dok natpisi na njemu i u njemu ne budu i na mađarskom jeziku! Ova informacija, u formi imperativa, volja je jednog čovjeka, a ne, recimo, institucionalne odluke koja je nastala nakon utvrđivanja »stanja na terenu« o poštovanju i provedbi Zakona o službenoj uporabi jezika u sredinama u kojima za to postoje uvjeti.
Dirljivo je zacijelo – napose za naše sugrađane mađarske nacionalnosti – bilo vidjeti kolika je skrb predsjednika države za prava nacionalnih manjina jer je tog četvrtka, 3. listopada, svoje izlaganje započeo upravo nedostatkom kojega je primijetio, a koji se tiče natpisa na mađarskom. Tome je – tko je gledao izravni prijenos na gotovo svim dalekovidnicama s nacionalnom frekvencijom ili kasnije odgledao cjelokupnu snimku posjeta Subotici – prethodilo ukoravanje domaćina zbog toga što na događaju nije prisustvovao (niti je protokolarno zvan) predsjednik Saveza vojvođanskih Mađara Bálint Pásztor za čijeg je pokojnog oca Istvána Aleksandar Vučić ustvrdio da mu je »brat«! Mogli su tom prilikom gledatelji izravnog prijenosa ili snimke primijetiti još nekoliko zanimljivih stvari koje se tiču personifikacije osobnosti u instituciju (najpoznatiji primjer za ovu stilsku figuru svakako je »država to sam ja«). Osim zbog »lošeg dočeka«, ukorio je predsjednik gradonačelnika Subotice Stevana Bakića – iako, kako je Vučić priznao, to nije u njegovoj nadležnosti – zbog toga što ga nije obavijestio da na kolodvoru nema mađarskih natpisa i na licu mjesta zapovjedio ministru građevinarstva, prometa i infrastrukture Goranu Vesiću da se taj nedostatak ispravi u najkraćem roku, što je ovaj i prihvatio potvrdno klimajući glavom. Korak dalje napravio je predsjednik države kada je, obraćajući se posredno gradonačelniku Subotice, podsjetio javnost na to koliku je »borbu« morao voditi oko toga da se na izlazu iz grada (odnosno ulazu u njega) postave i natpisi na mađarskom »Szabadka«, i to u bojama mađarske trobojnice, i to sve garnirao zaključkom kako bi mukotrpno građeno i izgrađeno »prijateljstvo i bratstvo s mađarskim narodom netko da gurne pod noge«. Naravno, cijela ta predstava odvijala se u odsustvu protokolarne etikecije kakvu bi javni nastup zahtijevao pa se – namjesto »gospodine ministre« ili »gospodine gradonačelniče« – obraćanje predsjednika države prema svojim podređenima svelo na uobičajeno »Vesiću, ispravi me ako pogrešim« ili pak »Jel tako, Bakiću?«. Ova jednosmjerna familijarnost u obraćanju predsjednika javnosti dodatno daje dojam čvrste ruke vođe kojem je građanin na prvom mjestu, ali također i o nesposobnosti onih kojima je okružen i za koje su isti ti građani glasali, zvali se oni Vesić ili Bakić, svejedno. Nakon ovakvih nastupa čovjek naprosto poželi vidjeti i formu komunikacije kada su neke ozbiljnije stvari u pitanju. Recimo, prilikom ugovaranja i sklapanja nekih poslova.
Ako na stranu ostavimo kako se osjećaju »Vesić i Bakić« nakon ovakve javne blamaže i ponižavanja, kako im izgledaju uši kada stanu pred ogledalo ili svoje prijatelje i ako na sve to gledamo da su na to na što su navikli sami krivi; ako čak i pozdravimo zaštitničku gestu predsjednika Vučića glede prava vojvođanskih Mađara, sa žalošću ipak moramo konstatirati »da mu nešto fali«. Fali mu, naime, »šira slika« prava nacionalnih manjina, čak i onih čiji pripadnici nisu – po njegovim kriterijima – u »prijateljskom i bratskom odnosu« s narodom kom pripada.
I Hrvati su, primjerice, iako nacionalna manjina, građani ove države i kao takvi po slovu Ustava i zakona imaju ista prava kao i sve ostale, uključujući, naravno, i mađarsku. Pa ipak, nedostatak natpisa na hrvatskom jeziku na subotičkom željezničkom kolodvoru predsjednik nije uočio, a samim tim niti ukorio gradonačelnika što ga o tome nije obavijestio. Nije predsjedniku države palo na pamet niti pred dvije godine da se na Paliću u svojoj »borbi« oko postavljanja mađarskog naziva »Szabadka« u bojama mađarske trobojnice »sjeti« da u Subotici postoje i Hrvati i da ta »pobjeda« bude donesena »u paketu« tako što bi, pored postojeća dva (na srpskom i mađarskom) bio postavljen i latinični naziv »Subotica« u bojama hrvatske trobojnice.
Ovaj nedostatak o predsjednikovom uočavanju nedostatka na subotičkom željezničkom kolodvoru sigurno nije primijetio samo potpisnik ovih redova. Ne, primijetili su ga zacijelo i drugi ovdašnji Hrvati, ali – poput »Vesića i Bakića« – gutaju i trpe, s orvelovskim osjećajem kako ovdje ni sve nacionalne manjine nisu iste. Pripadnici ostalih nacionalnih manjina koji u Subotici žive neka sami donesu zaključak o istom. Ako ih to uopće i zanima.
Z. R.
