Arhiv tekstova
Orgulje su dobile zasluženo mjesto
Dokaz da nikad nije kasno započeti, a potom i ostvariti ono što se želi, naravno uz upornost i uz za to potreban talent, svakako je Alen Kopunović Legetin, rodom iz Subotice, koji je unatoč nedostatku potpore stručnih ljudi, ne samo završio glazbenu školu i Muzičku akademiju koje je želio, već je danas diljem Hrvatske poznat kao istaknuti orguljaš, zborovođa, dirigent i skladatelj. Član je Hrvatskog društva glazbenih umjetnika, a iza sebe ima brojne nagrade i priznanja, nebrojeno nastupa diljem Europe, dva solistička albuma...
Sve je počelo u crkvi
Alen Kopunović Legetin osnovnu i srednju glazbenu naobrazbu stekao je u Glazbenoj školi u Subotici (maturirao je na teoretskom i klavirskom odjelu). Kao mali ministrirao je u subotičkoj župi Isusa Radnika i, kako kaže, zanimanje za ovo čime se danas bavi počelo je u crkvi.
»Svakoga jutra odlazio sam na mise i čim bi se završile trčao sam na kor ne bih li još uspio otpjevati završnu pjesmu s pjevačima. Nakon mise uvijek sam ostao svirati na harmoniju, što mi je župnik dopustio. Svirao sam samouko i tako je nekako i počelo«, priča Alen.
Kada je bio u četvrtom razredu osnovne, odlučio je upisati se i u osnovnu Glazbenu školu, no nije mu pružena potrebna stručna potpora uz obrazloženje da ima previše godina za započeti tako što i da neće uspjeti sustići ostale. No, to ga nije obeshrabrilo, krenuo je na privatne sate klavira i na koncu uspio što je i namjerio.
»U petom razredu sam upisao Glazbenu školu kad sam položio prvi i drugi razred, a u šestom treći i četvrti pa sam sustigao ostale koji su krenuli na vrijeme. Potom sam upisao srednju glazbenu, a nakon trećeg srednje Muzičku akademiju u Zagrebu, gdje su mi, kao izvanrednom talentu dali rok da do kraja druge godine izvanredno završim četvrti srednje«, kaže Alen i ističe kako je, kad je prvi put zasvirao harmonij i orgulje, znao da će to biti njegovo zvanje.
»Nije bilo uopće dvojbe hoću li išta drugo raditi u životu osim toga. To je toliko bilo snažno u meni, taj poriv da želim to raditi. Orgulje sam prvi put počeo svirati u Franjevačkoj crkvi u Subotici, a kasnije sam redovito svirao i u katedrali sv. Terezije Avilske s katedralnim zborom.«
Na Muzičkoj akademiji u Zagrebu diplomirao je orgulje 1997. godine i prisjećajući se početaka studija, kaže kako u to vrijeme bački Hrvati tamo nisu baš bili prihvaćeni.
»Ovdašnji neki Srbi su za nas koji smo išli u Hrvatsku govorili da smo ustaše, a Hrvati su govorili što mi iz Srbije dolazimo studirati u Zagreb. To su bile ratne godine. Primjerice, 1994. godine kad je papa Ivan Pavao II. prvi put bio u Hrvatskoj, budući da nisam imao hrvatske dokumente, a svirao sam redovito u crkvi sv. Marka na Gornjem gradu, nisam mogao nastupiti na toj misi kao glazbenik jer sam bio iz druge države. Hrvatska se nije ponašala prema nama kao prema Hrvatima. Čovjek se vremenom snađe i privikne, ali se i dalje osjećaš neprihvaćeno i to od zemlje iz koje zapravo potječeš i koja bi te trebala prihvatiti«, prisjeća se Alen.
Usavršavanja i počeci angažmana
Tijekom 1998./99. Alen se usavršavao na Sveučilištu Mozarteum u Salzburgu, što mu je, uz odlaske na mise, pružilo dragocjeno iskustvo koje je kasnije primjenjivao u svom radu.
»Nisam bio redoviti student, putovao sam svaka dva tjedna na sate orgulja i klavira. Pitali su me tamo zašto sam došao studirati kad sam već završio fakultet. To mi je bilo čudno pitanje, ali sam odgovorio da sam došao nešto naučiti, na što su se oni nasmijali. Nedjeljama sam stalno išao po misama (u 9 sati u franjevačku, u 10 u katedralu pa u 11,30 još jednom u katedralu). To su bile koncertne mise, prelijepe liturgije u gradu gdje je i sâm Mozart skladao mnoštvo svojih misa, i to su sve bile mise uz orkestar, kao da slušate CD, jer salzburška katedrala ima pet orgulja i glazba dolazi sa svih strana. Taj segment mi je zapravo više pomogao nego sama nastava orgulja jer sam kompletno upoznao liturgiju kako može zvučati, što sam dalje u svom radu pokušao nekako prilagoditi i voditi se tom glazbenom estetikom koja je tamo bila stvarno vrhunska.«
Godine 1999. na poziv biskupa msgr. dr. Antuna Škvorčevića (budući da je bio zamijećen u crkvi sv. Marka u Zagrebu) Alen odlazi u Požegu gdje je do 2016., znači čitavih 17 godina, djelovao kao orguljaš i zborovođa u crkvi sv. Lovre i kao pontifikalni zborovođa i orguljaš u katedrali te dirigent HKUD-a Vijenac.
»U crkvi sv. Lovre nije uopće postojao zbor, morao sam ga osnovati, u katedrali je postojao ali sam kao pontifikalni orguljaš koji svira na biskupskim misama morao nekako objediniti te zborove pa i sa zborom HKUD-a Vijenac koji sam kasnije ja preuzeo. To mi je bilo jako izazovno vrijeme da ja kao ‘stranac’ moram tamo spajati sve domicilne glazbenike i od toga napraviti nešto. Kasnije sam u Požegi radio i u glazbenoj školi, predavao sam orgulje, klavir i zbor, pa sam onda i djecu iz glazbene škole angažirao da pjevaju u katedrali. To su danas odrasli ljudi koji su moje kolege i stvarno imam lijepe uspomene iz Požege.«
U međuvremenu je 2001. godine dobio status samostalnog umjetnika, a 2004./05. usavršavao se na Papinskom institutu za crkvenu glazbu u Rimu, smjer liturgijska glazba.
Godine 2017. odlazi u Zagreb gdje je bio orguljaš i zborovođa u župi Blagovijesti Navještenja Gospodinova.
»Kada sam došao u Zagreb, počeo sam raditi u jednoj glazbenoj školi gdje mi je kolega rekao da na Vrbanima nema zborovođa i da im se javim. Otišao sam, pokucao župniku na vrata, izrazgovarali smo se, tamo opet nije bilo zbora. Meni je valjda bilo poslanje da tamo gdje nema ništa onda ja moram nešto osnovati«, uz smijeh komentira Alen.
Tamo je bio do 2020. godine, a trenutno je orguljaš i zborovođa u župi sv. Maksimilijana Kolbea na Bijeniku u Zagrebu.
Budući da je i orguljaš (kao solist ili uz orkestre) i zborovođa i dirigent, pitali smo ga voli li nešto od toga posebno raditi ili je sve to prosto nerazdvojivo.
»Ne mogu razdvojiti zato što sam od malih nogu u glazbi, sviram orgulje, vodim zborove, sviram u komornim sastavima. Sve je to glazba u različitim segmentima i s različitim ljudima i uvijek mi je nekako najdraže ono čime se bavim. Drago mi je što sam na više strana, sve što je u glazbi, tu sam nekako i ja.«
O orguljama i orguljaškoj glazbi
Alen Kopunović Legetin je 1998. godine u Subotici dobio Antušovu nagradu za promicanje kulture bačkih Hrvata. Tijekom studija dobio je Rektorovu nagradu Sveučilišta u Zagrebu, 2010. mu je uručena Godišnja nagrada Grada Požege za doprinos glazbenoj kulturi, a 2013. povelja Oratorijskog društva crkve sv. Marka iz Zagreba kojom je proglašen počasnim članom.
»Diplomirao sam 1997. i bilo mi je drago kad sam ubrzo nakon toga dobio Antušovu nagradu. To mi je kao mladom čovjeku puno značilo jer ti to daje poleta i zamaha. Nagrade su te koje nekako potvrde naš rad, da možemo smatrati da smo na dobrom putu i da je to što radimo i za druge dobro, pa tako i narodu od kojeg potječem – Hrvatima Bunjevcima, da i njima to služi na čast i diku.«
U izdanju Croatia Recordsa objavljena su mu dva CD-a – 2011. godine Portret Kraljice i 2023. Cantantibus Organis.
»Moj prvijenac je Portret Kraljice, kao što je Mozart sâm rekao – orgulje su kraljice instrumenata pa sam s tim CD-om htio pokazati što sve one mogu. Repertoar je bio od Bacha pa do XIX. stoljeća do francuske simfonijske glazbe, presjek orguljaške literature. Drugi CD je imao drugu nit vodilju – Cantantibus Organis geslo je sv. Cecilije, zaštitnice crkvene glazbe i na njemu sam prikazao orgulje kroz liturgijsku godinu. Ovaj je album snimljen na izvrsnim orguljama požeške katedrale sv. Terezije Avilske«, ističe on.
Alen je svirao na više desetaka orgulja diljem Europe, u Hrvatskoj gotovo u svim hrvatskim katedralama te ističe da ne bi mogao izdvojiti niti jednu, odnosno na svakoj uživa svirati.
»U graditeljstvu orgulja postoje razne škole – talijanska, njemačka, francuska, španjolska, engleska i za svake orgulje postoji posebna literatura. Najbolji je spoj npr. kad idem u Dalmaciju da na orguljama venecijanske škole sviram majstore koji su skladali u 17., 18. stoljeću. Onda kad dođem na neke francuske orgulje najbolje je svirati francusku literaturu. Kao i Bacha na orguljama njemačkih majstora. Prema tome, kad se pogodi da sviram literaturu na instrumentu koji je određene škole, onda su mi te najbolje i onda ta literatura najbolje i zvuči. U tom smislu treba uvijek gledati odakle je graditelj i nekako literaturu prilagoditi tom stilu, onda su te orgulje najbolje. Ja sam stvarno prošao svu literaturu, od ranog baroka do danas kada mi mladi skladatelji posvećuju određene skladbe, zbog čega sam jako sretan, dobijem nove skladbe s posvetom. Ovisi kad sam u kojoj fazi, kad se čega dohvatim to radim i uživam. Svakako svirati orgulje nasuprot jednog orkestra je uvijek veliki izazov jer su one same po sebi orkestar pa kad sviraš s orkestrom to se upotpunjuje, to bude jedan ogroman dijalog, puno boja, puno tonova. Također uz zborove ili uz razne soliste, bilo vokalne, bilo instrumentalne, orgulje se uvijek jako dobro uklapaju. Ne mogu ništa izdvojiti, to je sve ljepota.«
O orguljaškoj glazbi u Hrvatskoj te u njegovom rodnom gradu Subotici, kaže:
»Što se tiče Hrvatske, u posljednje vrijeme ima stvarno jako puno orguljaških festivala i orgulje su dobile zasluženo mjesto. Ima ih u Dalmaciji, Istri, kontinentalnoj Hrvatskoj, Slavoniji. Ljudi se zaista trude prezentirati orguljašku glazbu i ima jako puno mladih orguljaša koji su stvarno izvrsni. I u Subotici vidim da se lijepo radi, postoji taj neki lijepi profesionalni nivo koji se njeguje, koji je dobar, bilo u crkvama, bilo u koncertnim prostorima«.
Biografija Alena Kopunovića Legetina doista je prebogata i prosto je nemoguće nabrojati gdje je sve nastupio, s kim je surađivao, na koje je sve načine bio angažiran, no izdvojit ćemo još po neki podatak: ima uspješnu suradnju s muškim klapama Stine i Leggero za koje aranžira i sklada. Bavi se i skladanjem liturgijske i duhovne glazbe (mise, moteti, psalmi). Član je tria FIAT LUX uz sopranisticu Josipu Lončar i trubljača Daria Teskeru. Bio je član žirija županijskih i državnih natjecanja orguljaša.
Ove godine je nastupio i na prvom Orguljaškom maratonu u koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski gdje su se svojim programom predstavili trenutno najbolji orguljaši Hrvatske.
Veze sa Suboticom
Alen relativno često dolazi u Subotici za koju ga vežu prije svega obiteljske, a potom i prijateljske veze pa i poneki nastup.
»Sve što sam u posljednje vrijeme dolazio u Subotici bilo je vezano za moju obitelj, dolazim često i za blagdane, a ako bude neka prigoda odsviram misu.«
Na pitanje koliko prati događanja u ovdašnjoj hrvatskoj zajednici, odgovara:
»Vidim da se običaji bačkih Hrvata prezentiraju na svakom polju – od folklora, glazbe do naših slamarki koje su baš posebne u svijetu. Lijepo je što se možemo na takav način predstaviti da drugi vide naše veliko bogatstvo tradicije koje nije usahnulo nego se prezentira kroz brojne manifestacije u Subotici, a to se može pratiti i putem društvenih mreža pa je dostupno i ljudima vani«.
Glazba koju svira nije i ona koju jedino i najrađe sluša, a u životu mu posebno znači humor.
»Slušam svaku vrstu glazbe, gdjegod osjetim neku iskrenost, zanos, ljubav, da taj umjetnik radi ono što treba raditi odnosno ono čemu glazba zapravo treba služiti, da nam privuče pažnju, da nas u nekim momentima opusti. Kad osjećam taj iskreni instinkt i tu neku predanost, posvećenost, onda mi je ta vrsta glazbe lijepa, bilo kog žanra da je. U slobodno vrijeme volim zabaviti, opustiti, nasmijati ljude jer humor je pjev duše. Trebamo se puno smijati jer stvari koje nam u životu predstavljaju problem treba preokrenuti na pozitivno, kroz smijeh, mahnuti rukom i ići dalje. Humor je jedna jako lijepa stvar, i sam se puno smijem pa gledam i druge nasmijati da nam bude lakše«, kaže na koncu Alen Kopunović Legetin.
I. Petrekanić Sič
