Arhiv tekstova
Detalji koji mentalitet znače
Tko je makar i s pola uha čuo kako govori predsjednik Srbije Aleksandar Vučić mogao se uvjeriti u to kako je riječ o čovjeku koji zna (i umije) sve: poznata su mu sva sela i zaseoci u Srbiji, ekonomiju vidi u kristalnoj kugli, razumije se u akušerstvo bolje od svoje mame (ispravljao ju je koliko je bio težak kad je rođen), dijeli »banane« tinejdžerima da bi ih kasnije podučavao košarci, peče palačinke, kuha pekmez... Ma... sve! Ili, bolje rečeno, skoro sve. Jer, tko ga malo pažljivije sluša primijetit će i da predsjedniku Srbije u svojoj posvećenosti oko detalja promaknu naizgled iste ili čak i krupnije stvari.
Prošloga tjedna, kada je riječi bilo o subotičkom željezničkom kolodvoru, mogli smo uočiti da mu je zbog brige oko nedostatka natpisa na mađarskom jeziku promakao detalj vezan za hrvatski, a ovoga će puta riječi biti o još jednoj sitnici koja bi se baš zgodno uklapala u one poznate zadatke na stranicama posvećenim djeci »pronađite razlike«.
Putnici koji već mjesec-dva čekaju vlak za Segedin znaju da do perona moraju proći kroz novoizgrađeni podzemni hodnik te se do željenog kolosijeka uspeti stepenicama ili liftom. Nakon davnih iskustava sa starim, oronulim i zapuštenim kolodvorom već prvi dojam ruši s nogu. Vauuuu, kakva promjena! Novo, čisto, uredno (što bi rekao predsjednik), svugdje oznake na srpskoj ćirilici i engleskoj latinici (bez mađarskog, što bi primijetio predsjednik i bez hrvatskog, što bi dodao doljepotpisani), platforma na peronu pokrivena i sa sjedalima, svugdje okolo veliki satovi koji pokazuju točno vrijeme, tračnice sjajne, a kamen na pruzi nov, kao da je sad stigao s neke jadranske plaže. Ma, ako baš ne žuri, čovjek može i propustiti vlak i sačekati drugi samo da bi se nagledao te ljepote. Istina, ako malo bolje razmisli, isti taj čovjek sjetit će se da je nešto slično već vidio na nekoj mađarskoj, austrijskoj ili njemačkoj seoskoj željezničkoj stanici, svejedno. Ako, pak, još malo bolje razmisli i na um mu padnu upravo detalji, onakvi iz dječjeg zadatka »pronađite razlike«, čovjek će ih u mozganju teškom mukom uočiti. Sve je, naizgled, isto kao i na najmodernijim postajama, a najjači dojam svakako ostavlja fascinacija »novim, čistim i urednim«. Ispije li u tom divljenju čovjek bočicu mineralne vode ili soka, pa još usput i zapali – jer, za razliku od Mađarske ili Njemačke – nigdje nema znaka s prekriženom cigaretom i pripadajućeg teksta »забрањено пушење«, »no smoking« (a o »tilos a dohányzás« i »zabranjeno pušenje« da i ne govorimo).
E, tek nakon tog detalja čovjeku se u trenu rasprši balon u kom su bila smještene ugodne usporedbe s razvijen(ij)im svijetom, ustupajući mjesto blagom razočaraju kakvo obično slijedi nakon oduševljenja kada majstori odu i uočavanja da gletovanje baš i nije urađeno najbolje, a ni plaša nije izvučena najispravnije. Koliko se god mi trudili, ipak će se naći neki detalj po kom će se jasno uočiti razlika između »njih« i «nas«. Koliko se god mi trudili, ipak će i nakon svježe završenog posla ostati neki detalj koji će nas podsjećati na onu ružnu konotaciju koju pojam Balkana sa sobom nosi. Nigdje, naime, kante za otpad, a na svakoj seoskoj željezničkoj stanici u Austriji ima ih na dohvat i lijeve i desne ruke! U nedostatku ovog sitnog sanitarnog detalja – u to ne treba sumnjati – »novo, čisto i uredno« kamenje pored perona s kog polazi vlak za Segedin vrlo brzo naružit će opušci, a možda i poneka plastična boca, papir od bureka ili pocijepani list novine i vratiti nas na sliku na koju smo i inače navikli: grafitima ižvrljane zidove i smeće po travnjacima.
Nije uputno sumnjati u to da je cijela procedura oko planiranja i rekonstrukcije željezničke pruge Beograd – Budimpešta na našem dijelu prošla kroz brojne stručne kontrole kako bi se zamišljeni promet vlakova odvijao brzo i, što je najvažnije, sigurno. Nije uputno sumnjati ni u to (mada podvožnjak na Palićkom putu opominje) da je istu proceduru prošao i subotički željeznički kolodvor kako bi putnici na njemu uživali u komforu i, što je najbitnije, bili sigurni dok čekaju vlak. Ali, kako to da za sve ovo vrijeme nijedna kontrola – pa ni sâm predsjednik koji sve uočava do dubine od dva metra – nije primijetila tako banalan detalj kao što je nedostatak kanti za otpad? Pa to je kao trpeza bez escajga, kao odlazak na plažu bez kupaćih gaća!
Iako je odgovor na ovo pitanje samo jedan: nešto nedostaje, on se ipak račva na dva dijela. Prvi se možda tiče našeg mentaliteta, a drugi, nedajbože, da je za završne radove usfalilo novaca. Ako je riječ o prvom, tu je zaista teško pomoći. Ako je riječ o drugom, izlaz je jednostavan: ili raspisati tender za kante za otpad ili iste nabaviti uz pomoć slanja sms-a na namjenski broj.
Z. R.
