Ljubiti kako nam je Krist pokazao
Bog je ljubav, a Krist je na najočitiji način pokazao tu ljubav čovjeku. Pokazao je kako i koliko Bog ljubi svoje stvorenje, a pokazao je i što je to ljubav uistinu i kako čovjek treba ljubiti. Stoga kršćaninov život treba biti obilježen ljubavlju, iskrenom i čistom, prema svakom čovjeku, bez izuzetka, što i Isus od nas traži kroz dvostruku zapovijed ljubavi. Dakle, nema za nas ništa važnije nego ljubiti Boga i čovjeka, i to nastojati činiti tako kako nam je Krist dao primjer. A ljubavi nema bez žrtve, jer ako nismo spremni odreći se sebe za Boga, za bližnjega, kako onda ljubimo? Ili ljubimo, ili ne. To nije nešto prigodno, po potrebi, kad nam je zgodno ili imamo vremena, to mora biti utkano u naš način života.
Ljubav Božjeg Sina
Sin Božji odlučuje iz ljubavi prema ljudima postati jedan od nas kako bismo ga bolje upoznali. On tako dolazi među ljude u liku čovjeka Isusa. Postaje sličan čovjeku u svemu, osim u grijehu. I mi ljudi, koji ne znamo za drukčije, osim živjeti u ljudskom tijelu, teško podnosimo sve muke i ograničenja koja takav život donosi. A on, svemogući Bog, koji opstoji u vječnosti, od kojega sve na ovome svijetu ovisi, odlučuje uzeti ljudsko tijelo, preuzeti na sebe sve ljudske patnje i ograničenja. A zašto? Zato što ljubi čovjeka i želi mu postati što bliži. I kao da mu utjelovljenje nije bilo dovoljno, Krist odlučuje u svojoj ljubavi prema čovjeku, mukom i smrću na križu zavrijediti vječno spasenje za sve ljude. Uzeti na svoja leđa grijehe svih, i onih koji će spoznati svoje grijehe i zahvaliti mu za tu žrtvu, ali i grijehe onih koji nastavljaju griješiti, ostavljajući i njima mogućnost da se ipak pokaju i prihvate spasenje za koje se on, Božji Sin, žrtvuje.
Bog se ponizio za čovjeka te pokazao savršenu ljubav, koja ne traži ništa, osim da bude uzvraćena. Isus zato želi da i mi tako ljubimo. Ako zastanemo, pa ne znamo kako ljubiti iskreno i pravo, uvijek imamo njegov primjer koji nam to pokazuje.
Da bi čovjek mogao ljubiti iskreno, bez zadrške i neke kalkulacije, potrebna mu je poniznost. U poniznosti sposobni smo sebe darivati za druge, bez želje da se istaknemo, da budemo pohvaljeni i primijećeni kao bolji od ostalih. Poniznost ne traži korist, a samo bez koristi ljubav je čista i neiskvarena.
Poslužitelj
»Tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge« (Mk 10,43-45), kaže Isus svojim učenicima. U svijetu je uvijek borba za prva mjesta, za upravljačke pozicije, za časti i hvale, a to nije borba koju treba voditi kršćanin, njegova je borba borba za ljubav. Poslužitelj je nepopularno biti, svi streme za nekim visinama, ali te su visine propadanja; poslužitelj je onaj koji se nesebično daruje za druge, koji promatra potrebe svoga brata i spremno mu pruža pomoć. Poslužitelj je Božji suradnik u širenju njegova kraljevstva na zemlji, u navještaju Evanđelja. A mi se danas samo bojimo da ne bismo bili nečije sluge, samo patimo od toga da ne bismo bili poniženi. Tako nam nedostaje mnogo poniznosti, tako nam mnogo fali skromnosti, kao da se nadmećemo u oholosti. A Sin Božji stavio se na raspolaganje čovjeku, služio mu do poniženja i smrti, kako bi taj čovjek, koji se boji poniznosti, bio spašen. Služiti u ljubavi bližnjemu, ljubiti Boga kroz drugog čovjeka te na taj način biti Božji suradnik najljepši je zadatak koji imamo kao kršćani.