Arhiv tekstova
Kćeri kršćanske ljubavi – sestre sv. Vinka u Srbiji
Već u prvim vremenima kršćanstva organizirana je služba za pomoć nemoćnima i bolesnima zvana đakonija. U drugoj polovici drugog tisućljeća u raznim europskim zemljama posebno nadahnuti ljudi osnivali su družbe za pomoć potrebitima, naročito bolesnima u bolnicama. U sedamnaestom stoljeću u Francuskoj je živio katolički svećenik sv. Vinko de Paul (Paulski), koji je za pomoć bolesnicima u njihovim domovima najprije osnovao Družbu žena, koje su se naizmjenično brinule za bolesnike u svojoj okolini. Kasnije su im se pridružile mlade djevojke koje su, pod vodstvom udovice Luize de Marillac i uz materijalnu pomoć bogate gospode, pomagale bolesnicima ne samo u bolnicama, već i u njihovim domovima. Osim toga, obučavale su siromašnu djecu, brinule se za djecu bez roditelja, zatvorenike i ranjenike. Družba tih djevojaka ubrzo se proširila i na druge europske zemlje, a kasnije i po cijelom svijetu. Ljudi su ih počeli nazivati Kćeri kršćanske ljubavi, što je postalo i njihovo službeno ime. U njihovom središtu u Parizu za njihov način rada s bolesnicima zanimala se i Engleskinja Florence Nightingale, koja je kasnije osnivala škole za njegu bolesnika i na Balkanu.
Sestre u Državnoj bolnici
Liječnici koji su bili na specijalizaciji u europskim zemljama, kao i oni na Solunskom frontu, vidjeli su neobično odjevene sestre koje su s velikom ljubavlju, humanošću i savjesnošću brinule o bolesnicima i ranjenicima. Kako su u Sloveniju iz Austrije prve sestre sv. Vinka Paulskog stigle već sredinom devetnaestog stoljeća, zatražili su ih i za bolesnike u Beogradu, u sanatoriju Vračar. Vlasnici tog sanatorija bili su dr. Kohen, dr. Genčić, dr. Krstić i dr. Zdravković.
Starješine sestara novoosnovane Jugoslavenske provincije Kćeri kršćanske ljubavi, koja se nakon Prvog svjetskog rata odvojila od austrougarske provincije, poslale su u Beograd prvih devet sestara 4. kolovoza 1920. godine. Kasnije je, na molbe drugih bolnica, iz Slovenije stiglo još više slovenskih sestara. Za to se posebno zalagao dr. Milivoje Kostić i od vlasti i Pravoslavne crkve dobio je dozvolu – službeno odobrenje za primanje katoličkih časnih sestara na rad u Državnoj bolnici. Njihov humani i savjesni rad cijenili su i liječnici i bolesnici. Radile su u bolesničkim sobama, operacijskim salama, ambulantama, na dijalizi, na rendgenu, u laboratoriju, ljekarni i administraciji. U sanatoriju Vračar radilo je 107 sestara od 1920. do 1975. godine. U Državnoj bolnici Beograd radilo je 470 sestara od 15. ožujka 1928. do 16. studenoga 1996. godine. U Željezničkoj bolnici na Dedinju radilo je 173 sestre od 1. siječnja 1933. do 13. travnja 1992. godine. Također su sestre radile u bolnici Sv. Vasilije, u Pašićevoj 21, u sanatoriju Stanković (Vojvode Milenka 27-29), na Dječjoj klinici (Tiršova 10), u Medicinsko-kirurškoj klinici Miljanić (Skopljanska 20) i na drugim mjestima u Srbiji.
Pomoć za 240 korisnika
Glavna sestra Bore Duhanaj u ovom samostanu je već 23 godine. Završila je novicijat u Beogradu, kako kaže, navikla je ovdje i osim sitnijih incidenata poput razbijanja prozora tijekom devedesetih, nije bilo nikakvih problema za časne sestre koje služe u ovome gradu.
»U okviru našega djelovanja najviše kontakta imamo sa starim ljudima, siromašnima i bolesnima. Iako nas je ostalo još samo sedam časnih sestara, obilazimo bolesnike po kućama, vodimo ih po bolnicama, siromašnima nosimo i dajemo pakete hrane i humanitarne pomoći, održavamo i spremamo crkvu svetog Ćirila i Metodija ovdje na Banovom brdu, prije dok je bilo male djece smo držale i vjeronauk«, govori sestra Duhanaj.
U samostanu se nalazi sedam časnih sestara, a to su: glavna sestra Bore Duhanaj, sestra Sofija Gjergji, sestra Daniela Šeme, sestra Martina Baš, sestra Vera Pjetri, sestra Ana Gjergj i sestra Gǰyste Stepani.
Trenutačno je kod časnih sestara upisano preko 240 korisnika pomoći koje sestre pružaju u vidu hrane i odjeće. Pomažu potrebitima iz Beograda, a pomagale su i izbjeglicama devedesetih iz Hrvatske, Bosne i s Kosova, a sada pomažu i dvije obitelji iz Sirije, jer dobroti i velikom srcu ovih sestara se ne vidi kraj. Devedesetih su u okviru svojih karitativnih djelovanja obavljale kampanju prikupljanja odjeće kako bi pomogle svim ljudima koji su tada bježali od rata.
»Sav novac koji smo dobijale trošile smo na hranu, glavna sestra je jednom kupila četiri tone krumpira kako bismo mogli što više hrane spremiti potrebitima. Svu odjeću, hranu, namještaj, sve smo davali izbeglicama jer ljudi su s vrećicama dolazili ovamo, bez ičega«, prisjeća se sestra Daniela.
U današnje vrijeme novac za hranu dobijaju iz Provincije, a odjeću im doniraju ljudi za one kojima je potrebna. Sestre kažu kako snagu za svoj rad i poslanstvo crpe upravo iz molitve svoje povezanosti s Bogom. Otkako je red Kćeri kršćanske ljubavi započeo svoj rad u Beogradu, sestre su radile po raznim bolnicama i odjelima istih, ali otkako je posljednja sestra otišla u mirovinu, ta je praksa prekinuta. Jedan od glavnih problema je nedostatak pomlatka, ali kako kažu sestre, više ne mogu dobiti posao u bolnicama jer im smetaju uniforme časnih sestara. Sve sestre koje su bile uposlene u bolnicama završile su medicinsku školu u Zemunu, a neke su završile i višu medicinsku školu kako bi bile kvalificirane za rad. Sestra Martina je radila na neurologiji, a sestra Vera na urologiji i prisjeća se kako je bilo raditi na tom odjelu.
»Tijekom rata devedesetih ranjenici su prvo imali malo nepovjerenje prema meni jer sam radila u svojoj uniformi, ali kada su vidjeli način na koji obavljam svoj posao, svaka dilema je nestala i prihvatili su me kao svoju. Bila sam kasnije na misiji u Albaniji, ali sam se vratila ovdje«, rekla je sestra Vera.
Tijekom vremena komunizma časne sestre su nastavile svoj rad u bolnicama, ali im je bilo striktno zabranjeno dovoditi svećenike bolesnicima. Ali bez obzira na zabranu, ukoliko su bolesni tražili nazočnost svećenika radi posljednje pomasti, sestre su ipak našle način pomoći im i u tome.
Sestre također pružaju mogućnost smještaja za studentice koje studiraju u Beogradu, bez obzira na njihovu vjersku pripadnost. Trenutno ima šest studentica koje su mahom iz južnih dijelova Srbije, a kako kažu, prije ih je bilo više iz Vojvodine. Najviše je bilo 24 studentice, a za smještaj kod časnih sestara se prvo saznalo putem Beogradske nadbiskupije, a potom se dobar glas proširio po cijeloj Srbiji, a i šire, kako kažu, pošto su imale studentice i iz Crne Gore.
Ivan Ušumović
