Arhiv tekstova
Šarolika ponuda obiteljskog obrta
Zavirili smo u Mesaru Tina, a potom i u njihovo poljoprivredno gospodarstvo koje je preraslo u mali obrt obitelji Kovačić. Da je obrt zaista obiteljski potvrđuje podatak da svi u obitelji rade i doprinose na svoj način. Tata Borislav i mama Tina, te sinovi Ivan, Nikola i Stefan. Sve ono što stvore, uzgoje i uhrane u njihovom gospodarstvu pronađe se u Mesari Tina koju su otvorili prije nepune četiri godine, s namjerom da rade sami za sebe.
Od kućne dostave do mesare
»Godinama sam radila u drugim mesnicama za minimalac i u dogovoru sa suprugom odlučila sam otvoriti vlastitu mesnicu i raditi za svoju obitelj. Budući da smo imali svoju proizvodnju, tada istina manju, imali smo od čega početi«, priča Tina Kovačić, koja je za vrijeme korone na društvenim mrežama počela nuditi svoje proizvode.
Ljudi su poručivali, a ona bi im poručeno dostavila na kućnu adresu. Tako je i stekla povjerenje mušterija, te, kako priča, one i danas dolaze u mesnicu kod nje, bilo da su iz Subotice ili nekog okolnog mjesta.
»Nudili smo i tada, ali i danas sve ono što proizvedemo u našem malom obiteljskom gospodarstvu. Ljudi su navikli na svježe meso, pa i razne mesne prerađevine, ali i sve ono što smo sami napravili«, priča Tina.
U njihovoj ponudi je i danas svega. Nije to obična mesnica, nego pravo malo gospodarstvo, jer osim mesa: svinjetine, junetine, konjetine, jaretine, janjetine, ovčetine i zečetine tu su i mesne prerađevine: kulen, kobasica, švargla, krvavica (hurka), pirinčara...
»Kad je sezona, odnosno zimsko doba, u ponudi je i pačje i guščije meso, a zimi su aktualna i pača (hladetina), barena slanina...«, dodaje Borislav i pojašnjava kako se tijekom cijele godine traže čvarci koji su danas kao »suho zlato«, ali u to »zlato« se, kako kaže, ubraja i slanina koja se ponovno vraća na trpeze.
Uz sve spomenuto, tu su i drugi proizvodi: mlijeko, kiselna (kiselo mlijeko), te razne vrste tijesta za juhu, tarana, za nasuvo (tijesto), a za vikend (petkom, subotom i nedjeljom) tu su i salenjaci.
»Tijesto sam pravila još ranije, dok sam radila u drugim mesnicama i imam svoje kupce. Bilo mi je žao izgubiti te ljude, te sam nastavila u mesnici prodavati i tijesto. Budući da nam je u gospodarstvu dopušteno prodavati sve ono što sami napravimo, onda sam i to zadržala. Ono što nas također izdvaja od drugih mesnica je slanina od mangulica, kao i čvarci od ove vrste svinja. Ljudi danas vole imati što bolju ponudu, da mogu birati, a nama je cilj imati što kvalitetnije i svježe proizvode«, kaže Tina.
Sve što se nalazi u mesnici zahtijeva i posebnu pripremu, a pojedini proizvodi i preradu, što je dodatni posao. Nakon završene smjene u mesnici Tinu dočeka Borislav koji je već koji šta pripremio, od hranjenja stoke, do pripreme mesa, kuhanja potrebnih namirnica za krajnje proizvode i tako iz dana u dan. U posao oko stoke, sitnije i krupnije, uljučeni su i sinovi. Ivan je učenik 3. razreda srednje Kemijsko-tehnološke škole – smjer veterinarski tehničar, pa praksu stječe i u vlastitom dvorištu. Nikola je prvi razred srednje Medicinske škole – opći smjer, te se i on nakon škole i učenja prihvaća posla oko muže krava, koza, hranjenja teladi, a najmlađi Stefan, koji je drugi razred OŠ Ivan Milutinović, također pomaže u hranjenju, ali i maženju životinja.
Raditi za svoju obitelj
»Odlučili smo biti neovisni, zapravo mislim da često imamo privilegij što nismo vezani za radno vrijeme i uvjete koji nam drugi postavljaju, a onda opet imamo pune ruke posla i zarada nam ovisi isključivo od našeg rada i snalaženja«, priča Tina, a Borislav se nadovezuje: »Nijedan dan u nedjelji nam nije isti, uvijek se radi nešto drugo, ali opet možemo planirati dan onako kako nama odgovara, našim potrebama i mogućnostima. Najveća ‘gužva’ je zapravo kada sve treba pripremiti za petak, subotu i nedjelju, kada su najbolji dani na tržnici i kada se najviše i rasproda. Također, posebna priprema je tijekom zime, kada je sezona kolinja, i kada se gotovo svakoga dana tope čvarci, kuha barena slanina, kuhaju pača, soli slanina... Ljudi su na to naviknuli i prosto, ako želiš zadržati kupce, moraš i pripremiti robu. Ovo smo mi izabrali i zahvalni smo na tome. Jedini problem nam je kada negdje treba ići, onda je nemoguće životinje ostaviti, tako da i na godišnji odmor ne idemo svi skupa, nego kombiniramo. Tu slobodu već nemamo. No, sada je lakše, jer su i djeca veća, pa i oni mogu puno toga pomoći.«
Osim mesnice na Mliječnoj tržnici u Subotici, Tina i Borislav svoje proizvode po potrebi prodaju i od kuće.
»Razumijem ljude koji rade u smjenama i nemaju mogućnost otići do tržnice ili već kad stignu nema ničega, pa tako često bude da me ljudi kontaktiraju, poruče, a roba ih čeka u dogovoreno vrijeme, pa često i popodne«, priča Tina.
Na pitanje kako se bore s konkurencijom na Mliječnoj tržnici, Tina je odgovorila:
»Prije svega, nemamo svi istu robu i ne nudimo istu vrstu mesa. Kod nas je osobito atraktivna ovčetina, budući da to nema puno mesnica. Uz to, svatko ima svoje mušterije. Imamo ljude koji dolaze s Hajdukova, Kelebije, Bajmaka i drugih okolnih mjesta. Kada su ljudi zadovoljni robom i uslugom, onda ni ne traže drugo mjesto, a zdrava konkurencija nas samo pokreće da budemo bolji«.
Razgovarali smo i o cijeni mesa i mesnih prerađevina, koja je uvijek kupcima visoka, a prodavačima niska.
»U proteklih godinu dana sve je otišlo gore. Sami proizvodimo i hranu za životinje, ali primjerice ove godine je bila suša i puno toga će se morati kupiti, jer jednostavno nije rodilo. Kako poskupljuje cijena hrane za životinje, tako odlazi i cijena mesa. Iako smo sami proizvođači svega, put od sijanja do vršidbe, pa potom od uzgoja stoke do krajnjeg proizvoda je dugačak, a samim tim i skup«, pojašnjava Borislav.
Kada su u pitanju planovi za budućnost, Tina kaže:
»Ne razmišljamo o proširenju. Dosta mušterija me je pitalo kada ćemo biti i u nekom drugom dijelu grada, ali je to trenutno nemoguće. Tu su i troškovi zakupa, struje, režija općenito, pa ćemo biti zadovoljni da nastavimo s poslom u ovom opsegu koji možemo pratiti«.
»Nije da mi nemam želja i planova, no moramo biti i realni. Teško bismo mogli otvoriti još neku mesnicu, jer onda bismo morali nekoga i uposliti, ali taj netko nikada ne bi na to gledao kao na svoje, kao što mi gledamo, a svakako i njega treba platiti. Tako da ćemo se za sada zadržati na našem malom obiteljskom biznisu«, kaže Borislav.
Ž. V.
