Arhiv tekstova
Čudesni svijet animacije i instalacija
Kada se pogleda životopis (CV) Lee Vidaković – od edukacije, izložaba, filmografije, nagrada, art rezidencija, do članstva u žirijima i sudjelovanja na konferencijama – slobodno možemo reći kako se radi o vrlo produktivnoj ali i uspješnoj multimedijalnoj umjetnici. Njezina karijera nije nastala preko noći, građena je dugo, praktički još od malih nogu. To nam je otkrila već na početku razgovora, odgovarajući na pitanje – što je utjecalo da se odluči za umjetnički poziv:
»Nisam imala uzore, to je bila više spontana, unutarnja potreba, i vrlo jasna, od malih nogu. Nikad nisam pomislila da bih možda radila nešto drugo ili išla drugim putem«.
Edukacija i stvaralaštvo
Naša je sugovornica rođena 1983. u Subotici, gdje je završila osnovnu i srednju školu. Nakon toga, 2002. godine upisuje Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, gdje je diplomirala na grafičkom smjeru. Ujedno, završila je i studij animacije na sveučilištu Volda u Norveškoj te master studije audio-vizualne umjetnosti na Kraljevskoj akademiji umjetnosti (KASK) u Ghentu (Belgija). Godine 2020. doktorirala je na smjeru animacije na School of Art, Design and Media na Nanyang Technological University u Singapuru.
Kada je u pitanju njezin umjetnički rad, Vidaković stvara u području animiranih instalacija i proširenih medija, primjenjujući tehniku stop animacije i lutka filma. Izlagala je na brojnim skupnim i samostalnim izložbama u Hrvatskoj, Italiji, Francuskoj, Singapuru, Srbiji, Švicarskoj, Egiptu, Portugalu, Norveškoj, Crnoj Gori, Belgiji i Austriji, a filmovi su joj prikazani na više od dvije stotine festivala animiranog filma širom svijeta.
Traženje izričaja
I njezino školovanje bilo je široko i multimedijalno: obuhvaćalo je grafiku, slikarstvo, animaciju, audio-vizualnu umjetnost. Kako navodi, dugo je istraživala čime bi se zapravo htjela baviti.
»Puno sam eksperimentirala, tražila i propitivala čime bih se zapravo htjela baviti, kojim područjem u umjetnosti. A to što sam pronašla dogodilo se tek nakon završene akademije, kada sam se potpuno slučajno našla u svijetu animacije o kojem ništa nisam znala niti sam mogla pretpostaviti da će postati toliko veliki dio mene. Ne mislim samo na animaciju kao formu kratkog filma, već na tu mogućnost korištenja animacije van kino dvorana i festivala, kao i široke mogućnosti koju naracija može pružiti u ovakvom proširenom kontekstu«, kaže ona.
Kada je riječ o umjetnicima i filmskim autorima koji su utjecali na njezino stvaralaštvo, Vidaković ističe:
»Iako sam studirala na grafičko-slikarskom odjelu, bila sam inspirirana performansom i prostornim instalacijama, odnosno formama koje u sebi sadrže prostornu i vremensku komponentu. Bio mi je vrlo zanimljiv Joseph Beuys, Marina Abramović, Zlatko Kopljar, Tomas Ruller. U vrijeme studija počela sam otkrivati igrane filmove autora čiji su mi filmovi i dalje vrlo dragi poput Tarkovskog, Bergmana, Bele Tara, Soffie Copole, braće Quay. U proteklih nekoliko godina više me inspiriraju statični radovi, slike Michaela Borremansa, Vilhelma Hammershoia, Edwarda Hoppera, barokne mrtve prirode, skulpture Berline de Bruyckere… i arhitekutra općenito«.
Tehnika stop animacije
U filmografiji Lee Vidaković stoji desetak, mahom animiranih filmova. Tehnika stop animacije i lutka filma, za koju se odlučila, iziskuje složenu produkciju.
»Moji studentski filmovi nesumnjivo su bili niskobudžetni te su nastali u nešto manje od godinu dana, ili čak dva mjeseca, dok su profesionalni nastajali po tri godine. To je dugotrajan proces jer je produkcija vrlo složena. Često je to izazov, ali manje zbog samog procesa izrade filma, više zbog birokratskog praznog hoda i čekanja odluka filmskih fondova, koproducenta. Sam proces je stresan isto koliko i zabavan. Važno je reći da bi isto toliko trajao i proces izrade drugih animiranih filmova u nekoj drugoj tehnici. Kada pričamo o animaciji, vrijeme prosto primi neku drugu dimenziju«, pojašnjava ona.
Animacija i instalacija prepliću se u njezinom radu, no ipak veću pozornost privukli su njezini animirani filmovi.
»Animirani film može se lako distribuirati i proputovati svijet, nego što to može neki umjetnički rad, npr. galerijska instalacija. Obiteljski portret, u formi kratkog animiranog filma, je u nešto više od godinu dana prikazan na više od stotinu festivala na svim kontinentima i donio je 26 nagrada, među kojima su i uvrštanje u uži izbor za Cezana (francuska nagrada za kratki animirani film). Jedna od vrednijih nagrada koju je film dobio je nagrada Rigo Mora, na Guadalajara International Film Festivalu u Meksiku, a dobivanjem te nagrade film automatski biva kvalificiran za Oskara iduće, u ovom slučaju 2025. godine. Obiteljski portret postoji i kao forma galerijske instalacije sa sedam sinkroniziranih projekcija, što je originalni format ovog projekta. Međutim, on je do sada prikazan samo jedanput u Galeriji Prsten, u HDLU u Zagrebu 2023. godine. Upravo je ta izložba bila nagrađena kao izložba godine u Hrvatskoj. U nešto manjem formatu rad je bio izložen u Genku u Belgiji i u Lisabonu, a iduća velika izložba je planirana tek za 2025. u Rennesu u Francuskoj. Meni je mnogo važniji ovaj drugi, teži put, odnosno uključivanje forme animacije u galerijske i muzejske prostore. Svijet animacije i umjetnosti se i dalje nažalost skoro potpuno međusobno isključuju. Sva moja istraživanja vezana su upravo uz to polje proširene animacije, animacije u galerijskim, muzejskim ali i u drugim javnim prostorima, poput bolničkog prostora primjerice. S Melindom Šefčić, koja je također iz Subotice, trenutačno radimo dva velika projketa koja uvode animirani film u formi žive slike u pedijatrijski bolnički prostor, s ciljem korištenja niza animiranih elemenata u svrhu smanjenja anksioznosti i stresa koji bolnički prostori izazivaju kod mladih i djece. Jedan projekt se radi u onkološkoj bolnici u Lisabonu, a drugi internacionalni projekt vodi HDLU, Zagreb s partnerskim institucijama – Univerzitetom Lusofona i Novim Bugarskim Univerzitetom u Sofiji. Oba projekta sadrže kako kreativnu tako i istraživačku komponentu«.
»Tiho stanje stvari«
Na pitanje kako bi opisala svoje stvaralaštvo, tj. ima li neka poveznica za njezine umjetničke radove, Vidaković kaže:
»Vjerojatno je ta zajednička komponenta neka melankolija, ili tiho bivstvovanje, stanje stvari, situacija koja postoji u svakoj slici, bila ona pokretna ili statična. Više ljudi spominje tu neku tugu i tihu dramu mojih radova, ali ja je ne vidim kao tugu. To je prosto neko tiho stanje stvari. Stagnacija ne mora značiti tugu i prazninu, kao što ni melankolija nije tuga. To je u očima promatrača. A promatrač je nažalost navikao da je neprekidno vođen, bombardiran nizom informacija koje su atak na sva čula. Ti zvučni i vizualni stimulusi skoro uvijek podrazumijevaju akciju. Možda baš zato, kada se netko nađe pred radom koji ih ne ‘vozi’ na taj način, ljudi se osjete možda malo zatečeni što im se ne daje pravac već slobodu za niz interpretativnih mogućnosti i momente kontemplacije«.
Nagrade i Portugal
Vidaković je sudjelovala i na više znanstvenih konferencija te umjetničkih rezidencija u Austriji, Francuskoj, Češkoj, Slovačkoj i na Islandu. Dobitnica je više umjetničkih i filmskih nagrada (od Srbije i Hrvatske preko Europe do Japana, SAD-a, Rusije i Kanade). Članica je HDLU-a (Hrvatskog društva likovnih umjetnika), SULUV-a (Saveza udruženja likovnih umjetnika Vojvodine), SAS-a (Society of Animation Studies) i CICANT-a (Centre for Research in Applied Communication, Culture, and New Technologies).
Trenutno radi kao profesorica animacije i fotografije u animaciji na Univerzitetu Lusofona u Lisabonu.
»Od 2021. živim u Lisabonu, gdje predajem animaciju i fotografiju na univerzitetu Lusofona. Osim predavanja, integrirani sam član istraživačkog centra CICANT pri univerzitetu, gdje trenutno provodim dva istraživanja, te još dva u organizaciji FilmEU. Istraživanja su povezana s temom proširene animacije izvan kino dvorana. Sve to mi ostavlja još malo prostora da razmišljam o pripremi idućeg filma jer je kreativna komponenta isto toliko, ako ne i bitnija od ove akademske«, kaže naša sugovornica.
Veze s rodnim krajem
Na kraju razgovora dotaknuli smo se i zavičajnih, subotičkih tema. Ovim temama bavila se i u nekima od svojih umjetničkih radova.
»Obiteljski portret je možda rad koji se najviše i najšire dotiče naših kolektivnih priča, s naših prostora. To je moment pred početak kraja, pred krah Austro-Ugarske Monarhije. Za mene je taj period prekretnica kada sve kreće nizbrdo, a tako se i nastavlja. Ta naša priča nije nužno i konkretno samo u narativu, već u objektima, svjetlu, atmosferi, arthitekturi, enterijeru pa čak i gastronomiji (koja je predstavljena kroz minijaturne skulpture hrane koje često ne prelaze pola centimetra) naših prostora. Iz tog razloga vjerujem da taj rad rezonira najviše s ljudima iz naših krajeva. Veoma davno uradila sam performans u Fekete kupatilu u Subotici. Kada sam htjela izložiti rad, mali bazen je već bio zatrpan šutom neke druge građevine. Konkretna priča našeg grada. Ta izložba je okupila građane Subotice u ostatcima kupatila, koji čak možda i nisu bili toliko zainteresirani stvarnim povodom izložbe i performansa, ali je on bio katalizator nebrojenih priča koje su posjetitelji jedva dočekali da mi ispričaju i da ih međusobno podijele. Memorija prostora je vrlo snažan adut. U posljednje vrijeme mnogo me zanima arhitektura, odnosno studije prostora i svjetla, a naš grad je neminovno i neiscrpna inspiracija. Voljela bih opet uraditi neki rad koji se konkretno bavi memorijom prostora i mapiranjem sjećanja prostora našeg grada«, priča Vidaković.
Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja, a jedno od njih dobila je i u rodnom gradu – priznanje Dr. Ferenc Bodrog-vári koje joj je dodijeljeno 2012. godine. Budući da živi u Lisabonu i Zagrebu, na pitanje koliko često posjećuje Suboticu i kako joj se čini kulturni život grada, kaže:
»Tijekom ljeta sam često i dugo u Subotici. Kulturni život bi uvijek mogao biti bogatiji i bolji, ali treba istaknuti primjere dobrih praksi, organizacija, alternativnih prostora i inicijativa kojih ima vrlo malo i koji se ‘kihotovski’ bore za opstanak bez mnogo materijalne podrške bilo gradske ili državne. To su prostori koji su uvijek manjkali Subotici, alternativni prostori gdje umjetnici mogu stvarati, izlagati, svirati, okupljati se i razmjenjivati ideje. Takvih je vrlo malo, a vrijedni su kao biseri. Bez njih, kao i nekolicine državnih institucija, kulturno tkivo našeg grada davno bi odumrlo. Zgrožena sam stanjem stvari koje ne prestaje eskalirati. Negdje ta nemoć da se utječe na formiranje kulturnog života našeg grada/države je i razlog što već 20 godina ne živim tu. Međutim, često se vraćam i donosim subotičkoj publici radove koje sam napravila negdje drugdje, a negdje drugdje nosim dijelove sebe koji su nepopravljivo vojvođanski. I svaki put pomislim kako će se nešto promijeniti. Ali Subotica je uvijek ista, napirlitana alapača, uljuljkana u prašnjavu melankoliju malograđanskog nepotizma i ludila koje poznajemo i volimo samo mi koji tu živimo, ili smo živjeli«.
Kako fotografije, a danas i video zapisi, govore više od riječi, s bogatim stvaralaštvom Lee Vidaković možete se upoznati na internetskoj stranici: www.leavidakovic.com.
D. B. P.
