Arhiv tekstova
Jezik, mudrost i poštenje u narodnim pričama
Nedavno je objavljena posljednja, ukupno osma knjiga u ediciji Izabrana djela Balinta Vujkova, čime je okončan višegodišnji, kapitalni nakladnički projekt Hrvatske čitaonice Subotica i Zavoda za kulturu vojvođanskih Hrvata. Jedna od ključnih osoba u ovom projektu bio je Zlatko Romić, izbornik tekstova, lektor i autor predgovora i tumača manje poznatih riječi i izraza u ediciji Izabranih djela. Za ovaj, ali i druge angažmane na promociji književnosti i jezika, Romić je nedavno dobio nagradu Balint Vujkov Dida koja se dodjeljuje u okviru Dana hrvatske knjige i riječi – Dana Balinta Vujkova u Subotici. Tim povodom s njime smo razgovarali o različitim aspektima Vujkovljevog sakupljačkog opusa, izazovima u radu na ediciji Izabranih djela, kao i onom manje poznatom, Vujkovljevom autorskom opusu.
► Na početku razgovora, što Vam znači nagrada Balint Vujkov Dida koja Vam je nedavno dodijeljena?
Jako puno. Napose stoga što sam svjestan da edicije ne bi bilo bez dopuštenja za objavljivanjem njegovih unuka Nevene Racić i Nele Vujkov-Prentović, kao i bez nevjerojatne energije i potpore koju mi je u ovome poslu pružala Katarina Čeliković, te istrajnosti i profesionalnosti Mirka Kopunovića i Ervina Čelikovića i na koncu pomoći koju mi je, kada je god to zatrebalo, pružala dr. Sanja Vulić. U tom smislu ovo doživljavam kao nagradu jednoj maloj ekipi koja je uradila institucionalni posao, a na onima koje to bude zanimalo je da prosude o njegovo kvaliteti.
► Kada i kako ste Vi upoznali Balintovo djelo? Koja je bila prva knjiga/tekst s kojim ste se susreli?
Bilo je to sredinom osamdesetih, u vrijeme pred kraj Balintova života. Prva njegova knjiga koju sam pročitao bila je ujedno i prva njegova knjiga pripovjedaka Bunjevačke narodne pripovitke, objavljena 1951. Tko ju je čitao zna da počinje pripovitkom Bogatašovo maslo, meni i danas najljepšom i najdražom. Ta pripovitka, koja je na neki način dijalektalna »Knjiga postanka«, izvorište je životnih mudrosti i obiluje jedinstvenim spojem stilsko-izražajnih sredstava i neponovljivo lijepog jezika kojim su govorili njegovi pripovjedači. U toj sam knjizi prepoznao i jezik mojih májke Đule i dide Stipana koji su me odgojili, ali i jezik mojih prerano umrlih roditelja i moje rodbine i ta bliskost uvjetovala je moju posvećenost Vujkovljevom djelu.
► Za potrebe Izabranih djela Balinta Vujkova koristili ste građu od preko 1.500 pripovjedaka, bajki, basni… Koji su bili izazovi i kriteriji kod izbora?
Već sama svijest o tome da ćemo objaviti ediciju njegovih djela bila je izazov sam za sebe. Mi smo znali kakav je kapital pred nama jer smo imali sve njegove do tada objavljene knjige. Osnovna stvar na samom početku bila je žanrovski razvrstati usmeno narodno blago koje je Balint sakupio. Zbog toga su prve tri knjige u ediciji bajke, nakon toga slijede četiri s pripovijetkama i basnama, te na koncu Didini autorski tekstovi. Nakon toga je, uvjetno kazano, slijedio »pipaviji« posao, jer je sve to trebalo podijeliti tematski u kombinaciji s govorima različitih područja u kojima je Vujkov skupljao svoju građu. Kada je riječ o kriterijima, mogu reći da smo bili prilično fleksibilni jer nam je prvenstveni cilj bio javnosti predočiti što veći dio njegove ogromne zaostavštine. Zbog toga u ediciji nesumnjivo ima bajki i pripovjedaka slabije kvalitete, ali smo svjesni toga da i one svojim jezikom govore o vremenu koje je nepovratno iza nas. I pored toga, iz edicije su izostale Mrsne pripovitke, kao i nemali broj pripovjedaka ili nečega što bi se uz najbolju volju moglo nazvati bajkom, ne zbog toga što sebe doživljavamo kao moralnim sucima nego stoga što smo smatrali da u njoj nema mjesta l’art pour l’art prostoti ili pak ogoljenom vrijeđanju Drugoga. Međutim, tek se vremenom ispostavilo da je najveći izazov u cijelom ovom poslu bila izrada tumača manje poznatih riječi i izraza. Bez pretjerivanja, na to sam utrošio više vremena i energije negoli na odabir i razvrstavanje građe, lekturu i pisanje predgovora zajedno. Traganje za posve nepoznatim riječima ili izrazima, pa još iz Karaševa, Janjeva, Gradišća... bilo je zaista jako zahtjevan posao. Bili smo svjesni da bi bez tumača bajke, pripovijetke ili basne bile ne samo mnogo siromašnije nego i neke od njih na rubu razumljivosti. Ovako, skupili smo više od 4.000 manje poznatih riječi i oko 400 izraza i na taj način, nadam se, uveliko omogućili razumijevanje onoga što se čita. Treba reći i to da i pored najbolje volje za pedesetak riječi nismo mogli utvrditi što znače.
► Jeste li i vi, kao tim, nešto intervenirali?
Jesmo, i to nerijetko. Balint, kao što je poznato, nije bio jezikoslovac i to se, i pored maksimalno uloženog napora na što vjernijem bilježenju onoga što je od svojih pripovjedača čuo, ipak vidi u svakoj knjizi. Uz već normalne greške u tiskanju, korekcije su bile neophodne i kada je riječ o poštovanju nekih pravila u dijalektologiji, krnjeg infinitiva u bunjevačkom govoru ili pak apostrofa primjerice, kao i kada je riječ o pravopisnim normama, poglavito ujednačavanju pisanja upravnoga govora.
► Odakle ste crpjeli građu, tj. koliko je Balintovih knjiga narodne književnosti postojalo ranije?
Iz sedamnaest knjiga objavljenih za njegova života ili posthumno, iz trinaest periodičnih izdanja u kojima je objavljivao, te u posljednjoj knjizi i njegova autorska djela.
► Što je ono što Vas najviše privlači i oduševljava u pričama koje je Balint zapisao?
Prije svega taj prekrasni jezik kojim su govorili njegovi pripovjedači. Iza toga slijedi mnogo toga što se tiče običaja i lokalne povijesti, a što je dragocjena građa za etnologe i povjesničare, pa onda dio koji se tiče morala, odnosno razlikovanja dobroga od zla i, naravno, čest humor koji je u nekim momentima na razini nenadmašnog engleskog humora.
► Kada je u pitanju narodni duh i humor vidljiv u ovim knjigama, jesu li ljudi danas manje duhoviti ili možda manje naklonjeni moralnim vrijednostima i pravičnosti, što je u osnovi poruka sakupljenih priča?
Na žalost, mislim da je odgovor na ovo pitanje potvrdan. Humor, kakav je prisutan u Balintovim djelima, je, naravno, neponovljiv i nerealno je očekivati takvo što danas. Ali... mi smo do prije pedesetak godina imali nešto slično i u obliku tv serija poput Gruntovčana, Našeg malog mista, Prosjaka i sinova, Đekne, pa i Pozorišta u kući ili pak Grlom u jagode. Sve su to djela koja su imala svoje pisce/scenariste i svoje redatelje koji su pokazali da poznaju i ruralni i urbani duh, govor i običaje. Danas je toga sve manje i pravo je zadovoljstvo pročitati Viktora Ivančića, Borisa Dežulovića, pokojnog Predraga Lucića, Antu Tomića... ili pak poslušati Dječake ili Vojka V. koji ti upravo svojim humorom daju nadu da nije sve otišlo u površnost, nezainteresiranost i ispraznost kojima smo okruženi sa svih strana. Što se moralnih vrijednosti tiče, i one danas djeluju kao da nikada nije bilo gore: od pohlepe, nepotizma i sluganjstva do svirepih ubojstava, i to među maloljetnicima. Ne mogu govoriti o ranijim epohama, sigurno je i tada bilo svega toga, ali danas zaista djeluje tako da što si bezobrazniji i bezobzirniji možeš postati predsjednik, ministar ili zastupnik i da ti je pri tomu dana mogućnost moralnog propovijedanja poštenom svijetu.
► Prilikom primanja nagrade spomenuli ste da govorima Balintovih kazivača danas više nitko ne govori. Ako možete navesti nekoliko primjera riječi ili fraza koje više nisu u uporabi...
»Bogat ko nije dužan, a mlad ko je zdrav.« U jednoj rečenici slila se sva životna mudrost i želje svih ljudi svih vremena. »Otac i mater suvi ko na dimu sušeni, od srca i usta otkidaju samo da deranu budne.« Treba li slikovitijeg opisa siromaštva i ljubavi! »Prvi zlatnom vilicom guma šunku, drugi ispucanom šakom proju; prvom i time i slime, a drugi je posto gazda od svi putova i atarova.« Tko će danas ovako opisati nepravdu? »Uvik visile edna kod druge, al edared im zarasle staze.« Ili pak svađu. »Od bistoša oma posto pućak.« Poput kapetana Peaco-cka u Jeste li posluženi?! Pa onda »biblija od 32 strane« za mađarske karte, »češat se o gospodu« kao opis ulizice, »gledat u tri lonca«, kao izraz za pohlepu, »ić u kob«, za onoga tko izaziva ili se ne boji tuče, »tisnit«, »nazlobrzan«... Što bi se reklo u bunjevačkom prijevodu Gone with the wind: »Produvalo s vitrom«.
► Koliko je bunjevačka ikavica danas prisutna u svakodnevici Subotice, grada u kojem živite a u kojem je i Balint živio? Govor/jezik je živa stvar; koliko je ta ikavica pod utjecajem standardnog jezika, suvremenih riječi…?
To čak nije niti blijeda kopija govora iz vremena Balintovih pripovjedača. To je jedan miks pod jakim utjecajem standardnog srpskog i hrvatskog jezika s koliko-toliko čuvanom ikavicom, nerijetko pogrešno korištenom, i leksikom koji je ostao u fronclama. Slikovito kazano: to je kostur odjeven u ruho po posljednjoj modi. Na žalost, najagresivniji predstavnici tzv. bunjevačkog jezika od njega prave ruglo kojega su možda i oni svjesni, ali... novci su novci. I upravo stoga gori od žala za nepovratno iščezlim govorom su pokušaji njegove reanimacije, i to od onih koji pojma o bunjevačkom govoru nemaju. Pročitajte njihove tiskovine, poslušajte ih kako govore u svojim emisijama: to se odljučilo a da mliko nije ostilo, ociklo i uteklo iz korlata i pobiglo kod komšije na kojeg se i izmetnilo.
► Zna li se možda u kolikoj je mjeri Vujkov dramatizirao priče koje je zapisivao/snimao kod kazivača?
Bilo je svakakvih priča o tome, koje zaista ne znam čemu služe osim možda da se umanji vrijednost njegova djela. Uostalom, koga to zanima lako će naći u njegovim predgovorima ili pogovorima koji su objavljeni i u posljednjoj objavljenoj knjizi u ediciji Didin rukopis. Za čitatelje samo kratko: Balint to neposredno ne osporava, ali posredno priznaje. Ali, za to na više mjesta daje i detaljne opise i tumačenja iz kojih se mnogo toga može naučiti: i o njemu samom, i o pripovjedačima, i o prilikama u kojima se kao slušatelj našao.
► Kada je u pitanju starost Balintovih kazivača, koja dob je nadalje zahvaćena? Primjerice, koja godišta otprilike su mu bili najstariji kazivači, odnosno koliko stari govori su sačuvani u ovim pričama?
To su bili ljudi u zreloj, češće već i u poodmakloj dobi. Dakle, od 50 i nešto, pa do oko 80 godina. Ako uzmemo u obzir da je, primjerice, Marko Vojnić Purčar, zvani Pulak, u vrijeme kazivanja 1933. imao više od 60 godina, lako se dâ izračunati da je taj njegov (čest) pripovjedač rođen 1870 i neke. Slično je i s ostalim njegovim brojnim pripovjedačima, koji su odreda bili rođeni u drugoj polovici XIX. stoljeća ili početkom XX. Osim godina, zajedničko im je da su bili sirotinja i, naravno, bez izobrazbe što njihovim govorima daje jedinstvenu izvornost i autentičnost.
► Što mislite da je kod Balinta bio motiv da se bavi sakupljanjem narodnog usmenog blaga? Je li bilo nekih osoba koje su ga poticale na to?
To bez ljubavi kao osnovnog motiva ne ide. Vujkov je, po vlastitim riječima, svoju prvu pripovijetku zabilježio kada je imao 19 godina (1931.) i s tim poslom nije stao sve dok nasilno nije prekinut u tome, dakle punih 40 godina. Ta ljubav prema bunjevačkoj ikavici, koju je, također po vlastitim riječima, upio od svog dide kasnije je prerasla u entuzijazam, znatiželju, strpljenje i istrajnost koju je danas teško zamisliti.
► Vujkov je preminuo 1987. godine. Jeste li se nekad susreli s njime, jeste li ga poznavali?
Na žalost, nisam, i zbog toga mi je jako, jako žao. Ali, susret s njegovim djelom me očarao i obogatio kao što to mogu samo najbolja umjetnička djela iz kojih se prije svega uči. Naravno, svatko bi ovdje rekao: mudrosti i poštenju.
► Po značaju njegovog sakupljačkog rada pojedini ga stručnjaci stavljaju u razinu s Vukom Karadžićem i braćom Grimm? Što Vi mi mislite o ovoj tezi?
Pa Balint Vujkov je i dobitnik Vukove nagrade i mislim da je time sve rečeno.
► Zbog sudjelovanja u Hrvatskom proljeću Vujkov je 1973. isključen iz javnoga života, oduzeta mu je putovnica što je utjecalo i na njegov sakupljački rad. Po Vašem mišljenju, kako bi njegovo djelo izgledalo danas da spomenutih kazni nije bilo?
Sâm Balint je u predgovoru Jabukâ s dukatima napisao da mu je za tisak ostalo još oko 450 naslova. Već to govori o njegovoj energiji koju je imao. U predgovoru za njegovu najreprezentativniju knjigu Cvjetovi mećave, objavljenu 1971., Vujkov – osim o pohodima u Rumunjsku, Mađarsku, Austriju i Čehoslovačku, piše i o moliškim Hrvatima. Na žalost, u Italiju nikada nije otišao iako sam uvjeren da bi to učinio da mu nije oduzeta putovnica. Na taj način njegova »kolekcija« usmenog narodnog blaga na područjima gdje Hrvati žive u dijaspori bila bi kompletirana i mi bismo danas imali zapisane govore i njihovih pripovjedača. Tko zna, možda bi ga njegov duh odveo i do današnje Češke, gdje je također bilo (i ima, malo) Hrvata, a gotovo sam siguran da bi na njemu bližim prostorima našao još kazivača s novim pripovijetkama, bajkama ili basnama.
► U njegovom opusu nisu samo priče vezane za usmene predaje Hrvata već i drugih naroda...?
Da, to je točno iako za njegov cjelokupni opus nije od velikoga značaja. Naime, tek posthumno je u Zlatnom pragu 1990. objavljeno njegovih deset narodnih pripovjedaka i basni Srba iz Mađarske. Međutim, iako malobrojne, one su veoma značajne jer također otkrivaju velike sličnosti i neznatne razlike u odnosu na hrvatske pripovjedače. Ovo se ne odnosi samo na njihove govore nego i običaje i kulturu općenito. Treba reći da u opusu njegovih hrvatskih kazivača ima i pripovjedaka koje se izravno odnose na narode koji su s njima živjeli, bilo da je riječ o Cigi, Mađaru, Nijemcu ili Slovaku. Najčešće su one šaljive i benigne, ali, nažalost, našlo se i takvih koje nismo uvrstili u ediciju zbog njihovog uvredljivog sadržaja.
► Tekst koji ste napisali prije 23 i pol godine u Subotičkim novinama bio je motiv Katarini Čeliković, predsjednici Organizacijskog odbora Dana Balinta Vujkova, da pokrene spomenutu manifestaciju. U međuvremenu učinjeno je dosta: Balint je dobio bistu u centru Subotice, uči se u školama, realizirani su predstava, slikovnice, audio CD, strip, animirani film s njegovim pripovjetkama. Tu su sada i Izabrana djela. Kako Vi promatrate učinjeno i gdje vidite prostor za još moguću uporabu Balintova djela?
Da, puno je toga urađeno i ogromna je razlika između vremena kada sam se ja upoznao s njegovim imenom i danas. Vi ste već i naveli što je urađeno, ali na tome se ne bi trebalo stati. Pod hitno bi trebalo napraviti izbor iz edicije za audio zapise kako bi se ljudi upoznali i s onim što ili ne poznaju ili polako zaboravljaju. Tu prije svega mislim na akcentuaciju, i to ljudi koji bunjevačkim govorom danas govore najprirodnije. Primjerice, to su prije četvrt vijeka sjajno na CD-u odradili glumci Josip Bajić i Katarina Bačlija, ali je problem u tome što malo ljudi posjeduje taj CD, a oboje su umrli. Naš govor nepovratno je izgubljen, ali živi ljudi koji ga još govore posljednja su prilika da od nota koje nam je Balint zapisao napravimo prelijepu pjesmu kako bismo na koncu imali »i sliku i ton« i koliko-toliko sačuvali djelić jezičnoga blaga kojim je obilovalo vrijeme s konca XIX. i početka XX. stoljeća. Osim toga, u predgovoru posljednje knjige napisao sam da ime Balinta Vujkova zaslužuje proboj i u širu javnost, i hrvatsku i srpsku, jer je on i danas nepoznanica u obje države, i to ne samo kod običnoga čovjeka nego i u medijima, pa čak i u knjižnicama ili stručnim krugovima. Što se tiče Balintove daljnje »uporabe«, na potezu su znanstvenici ili pak scenaristi i redatelji. Materijala, nadam se, ima.
► Manje je poznato da je Balint i sam bio književni autor, pisao je poeziju i prozu. Što se može reći o tom njegovom opusu?
Što sam više bio u kontaktu s njegovim djelom, sve mi se više nametao dojam da je Balint svoje autorstvo svjesno žrtvovao zarad onoga čemu je posvetio svoj život. Vujkov kao autor je prerano (odu)stao da bi se mogao predvidjeti njegov daljnji put tim pravcem. Njegovi rani radovi tipični su za većinu autora te dobi, ali i vremena u kom je stvarao, što se vidi i po njegovoj poeziji i drami koju je napisao. Kada je riječ o zbirci pripovjedaka Prašina po dugama, tu je očito riječ o zrelom piscu i čovjeku općenito. Što se mene osobno tiče, nije mi žao što Balint iza sebe nije ostavio više autorskih djela. Ne zbog toga što ona možda ne bi bila vrijedna i u rangu jednog Matije Poljakovića, Petka Vojnića Purčara ili čak i više. Ali, ono što je on uradio na polju skupljanja usmene narodne književnosti ne bi nitko uradio. A to je učinio u posljednji trenutak, na radost svih koji umiju uživati u ljepoti narodnih govora.
