Arhiv tekstova
»Doći ću u Suboticu, ali sa svojim slikama«
Naš ovotjedni sugovornik već četiri i pol desetljeća živi u Parizu gdje je tijekom tog dugog razdoblja kao likovni (multimedijalni) umjetnik stvorio brojna djela koja su, kako u okviru samostalnih, tako i skupnih izložbi prikazana diljem cijelog svijeta. Rođen je u Subotici, dio djetinjstva proveo je u Tavankutu, a odmah nakon završenih studija u Zagrebu otišao u tzv. Grad svjetlosti i likovne umjetnosti gdje se uspio pokazati i dokazati u svojoj struci. U pitanju je Josip Ago Skenderović, koji nam govori o svom djetinjstvu, školovanju, te likovnom i drugim angažmanima u Parizu gdje i danas živi sa svojom obitelji.
Ostvarenje dječačkog sna
Josip Ago Skenderović rođen je u Subotici, tj. u svom domu u tzv. V. kvartu (MZ Novo selo) u tadašnjoj Ruskoj ulici broj 8, a današnjoj Ulici Iriškog vijenca. Bilo ih je četvero djece (jedna sestra i tri brata) i, kako kaže, za rodni grad i djetinjstvo vežu ga lijepe uspomene. Prva četiri razreda osnovne škole završio je u tadašnjoj Bajskoj školi, nakon čega su se mlađi brat i on s roditeljima preselili u Tavankut.
»Moj otac je radio u Gradskoj kući kao knjigovođa (studirao je u ono vrijeme, maltene između dva rata knjigovodstvo u Zagrebu) iz koje je izbačen jer je jednog Badnjaka ranije otišao kući s posla kako bi slavio Božić. Odmah sutradan zbog toga je dobio otkaz. Ostao je bez posla, a budući da mi je mama iz Tavankuta a njena mama je bila u godinama i trebala joj je pomoć, preselili smo se kod nje. Tu sam onda završio osnovnu školu, a srednju za likovnog tehničara u Novom Sadu«, započinje priču o svom životu Skenderović.
Talent, odnosno ljubav prema crtanju, otkrio je kao dječarac od 6-7 godina i to tijekom ljetnih boravaka kod svoje majke u Tavankutu.
»Kao dijete sam ljeti odlazio kod majke u Tavankut, koja je živjela u Marinkić kraju (na putu prema Gornjem Tavankutu), gdje smo kasnije i mi živjeli, i tamo je bila jedna bara s pješčanim tlom i čistom vodom. Odgajali smo i ribice. To je nama djeci bilo fantastično, nije nam trebalo ni more, ni Palić, po čitave dane smo se tamo brčkali. Cijelo selo je dolazilo na tu tzv. Marinkić baru ili Dadinu baru, djed mi se zvao Dada. Tamo je dolazio jedan gospodin iz Vinkovaca slikati kod susjeda i ja sam to gledao. On je radio impresionistički, s puno paste, meni se to jako svidjelo pa sam i ja počeo nešto slikati. Tu bih spomenuo da sam u prvim razredima u Subotici imao učitelja koji nikad nije htio držati sate crtanja nego smo uvijek radili matematiku. A ja sam toliko želio to crtanje i slikanje da sam doslovce bio frustriran zbog toga. Crtanje sam zavolio i zbog moje sestre Kate koja je jako lijepo crtala i slikala i mislim da mi je baš ona prenijela tu ljubav odnosno usadila sjeme.«
Ago dodaje kako je također, dok je bio u Tavankutu, pohađao likovnu sekciju koju je pri HKPD-u Matija Gubec vodio likovni pedagog Stipan Šabić s kojim se upoznao preko svoje prve nastavnice likovnog odgoja Iréne Oltvány, jedne, kako kaže, izuzetne osobe i iznimnog pedagoga.
Nakon srednje škole prvo se upisuje na Akademiju primijenjenih umjetnosti – slikarsko-scenografski odsjek u Beogradu. Međutim, jako ga je privlačila grafika, htio je prijeći na grafički odsjek, ali mu na beogradskoj likovnoj akademiji to nije bilo omogućeno.
»Razgovarao sam tada s mojim profesorom na Akademiji primijenjenih umjetnosti Dragoslavom Stojanovićem Sipom, koji je tada bio predsjednik Umjetničkog savjeta svih likovnih akademija u tadašnjoj Jugoslaviji i koji mi je dao svesrdnu podršku i preporuku za prijelaz na Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu, na drugu godinu studija. Prije toga sam samostalno pokušao prijeći u Zagreb gdje me nisu primili uz objašnjenje da sam već upisan u Beogradu, ali kada su vidjeli profesorovu preporuku, odmah su me primili. Studentski dani su prelijepo prošli, konačno sam studirao što sam želio – grafiku, imao sam jako dobrog profesora u klasi Antu Kuduza, i on je bio izuzetan pedagog u svojoj struci. Studij sam završio vrlo uspješno, diplomirao sam 1978. godine na grafičkom odjelu, no već koncem studija sam imao namjeru ići u Pariz na Akademiju. Kada sam nekim mojim profesorima u Zagrebu rekao da želim ići tamo, neki od njih su se hvatali za glavu i rekli da je to pravo žrvanje u Parizu, za umjetnike pogotovo. No, prijavio sam se na jedan natječaj, bio sam prihvaćen i dobio sam stipendiju Hrvatske za Pariz«, navodi Josip Ago Skenderović.
Rad i djelovanje u Parizu
Ago odlazi u Pariz 1979. godine, a u tome mu je pomogao njegov profesor Kuduz koji je vodio klasu za grafiku i koji mu je preporučio da ode u Atelier 17 kod Williama Haytera.
»Ono što je važno reći za Haytera jeste da su kod njega radili praktično svi poznati umjetnici – Picasso, Giacometti, Pollock i dr. koji su u njegovom ateljeu proučavali grafiku u boji s procesom viskoziteta, različitim gustinama lanenog ulja, na jednoj ploči, što je u to vrijeme bilo relativno rijetko. Uglavnom se radila crno-bijela grafika ili eventualno intervencija u jednoj ili dvije boje«, ističe Ago, koji se osim grafikom, slikarstvom i crtanjem, bavi i proširenim medijima, riječju, multimedijalni je umjetnik.
»Proučavao sam multimedije i specijalizaciju sam radio tu u Parizu u jednoj poznatoj školi za infografiju, a na Bozaru (Ecole Nationale Supérieure des Beaux Arts) sam radio grafičke tehnike na metalnim pločama i litografiju, tj. rad na kamenu. Što se tiče grafike, želio sam raditi u jednom suvremenom izričaju. To što sam realizirao, moglo bi se reći da je apstrakcija koja u sebi ima izvjesnu liriku, poeziju; ima i elemenata realizma, ali uglavnom su to misaone forme. Po pitanju inspiracije, kad se radi o informelu, može se inspirirati vanjskim svijetom odnosno iz prirode, ali smatram da je nepotrebno kopirati prirodu koja je zapravo najbolji umjetnik za sebe. Jedino raditi intervenciju; interpretaciju i kasnije se to može veoma stilizirati, dovesti do apstraktnih formi. A što je apstrakcija? Apstrakcija su forme kao na primjer na vodi, ali na valovitoj vodi, gdje su odsjaji i gdje vidite izvjesne forme ali onako u izmaglici. To je ono što recimo mene privlači.«
Josip Ago Skenderović je izlagao na brojnim izložbama u Francuskoj, Hrvatskoj i drugim zemljama diljem svijeta, a dobitnik je i više nagrada: Pariz, Prva nagrada za grafiku francuskog Ministarstva prosvjete, Maison de l’UNESCO; Pariz, 1980. i 1981. Nagrada za grafiku francuskog Ministarstva prosvjete, Centre d’Art graphique; Medalja za zasluge i požrtvovanje za Francusku – Médaille du Mérite et Dévouement Français (1998.); Pariz, Medalja za umjetnost – znanost – književnost; Médaille »Arts - Sciences - Lettres« (1999.).
»Imao sam samostalne izložbe u Parizu, Zagrebu, Bruxellesu, Beogradu, Novom Sadu, Subotici, a na grupnim sam sudjelovao praktično diljem svijeta s grafikama, slikama (New York, Kyoto, Sao Paulo, Stuttgart, Budimpešta, Barcelona...). U Parizu ranije najviše na salonima, bijenalima, trijenalima… Međutim, to ne radim već neko vrijeme jer se isto pretvorilo u nekakav biznis – organizatori sada za to traže novac i zašto da ja njima punim džepove. Više ne trčim za time. Što se tiče nagrada, kad sam bio stipendist tu u Parizu, bio je veliki uspjeh kada sam dobio dvije nagrade za grafiku i to prvi put prvu nagradu«, kaže on ističući kao veliki uspjeh kada je na Bozaru bio zamijećen od strane gospođe Hermine Chastanet koja je bila zadužena za kulturu i koja se bavila umjetnicima, stipendistima iz cijelog svijeta.
»Ona me je kasnije pozvala u svoju grupu Formes et vie, kreiranu pod patronatom Le Corbusiera i Fernanda Légera. Postao sam član te grupe, što je bilo nešto veličanstveno za mene, tako mladog slikara grafičara. Ona mi je kasnije davala podršku, dolazila mi je u atelje, a njen suprug Vitalis Cros je bio prvi ministar u De Golovoj vladi zadužen za komunikacije i kulturu. Kada sam u to vrijeme sa svojom djevojkom, a današnjom suprugom bio pozvan na jedan prijem u jedan restoran na Jelisejskim poljima u Parizu, kad smo vidjeli sve te uzvanike, to je bilo nešto nevjerojatno. Bili su to izuzetno poznati intelektualci, arhitekti i najpoznatiji slikari Pariza, Francuske i inozemstva. A ja sam bio najmlađi u grupi i to i ostao, budući se grupa nije više proširivala.«
Nakon dvadesetogodišnjeg aktivnog djelovanja kao likovnog umjetnika, Ago se 1999. zapošljava u srednjoj školi, gimnaziji, kao likovni pedagog i u prosvjeti ostaje do mirovine 2022. godine.
»U školi sam proveo više od pola radnog staža. U Parizu imate jako puno likovnih umjetnika i ne možete se osloniti na to hoće li vam netko kupiti sliku ili ne i onda sam shvatio, budući da imam i obitelj, da je najracionalnija solucija zaposliti se u školi. Mnogi umjetnici nakon određenog vremena bavljenja slikanjem odlaze u prosvjetu i to je jedan prirodan proces. A sada se maksimalno posvećujem kreaciji, ne moram više trčati i prodavati slike, jer imam mirovinu«, kaže on.
Josip Ago Skenderović je svojedobno bio angažiran i u hrvatskoj zajednici u Francuskoj.
»Hrvatska zajednica u Francuskoj uvijek je aktivna, više ili manje. Sad sam se malo povukao iako su me prije godinu dana zvali da opet budem član foruma. Osim AMCA France (Almae Matris Croaticae Alumni) – bivši studenti hrvatskih sveučilišta, bio sam član i Hrvatskog svjetskog kongresa za dijasporu, gdje sam vodio aktivnosti za kulturu i umjetnost. Imam lijepe uspomene iz tog razdoblja, ali napraviti nešto vrijedno iziskuje novac, a bez njega se ne može ništa uraditi. U Parizu sam 1998. godine organizirao, s kolegama, likovnim umjetnicima, prvu izložbu hrvatske suvremene umjetnosti. Izložba je imala veliki odjek i u Francuskoj i u domovini. Međutim, tada nismo dobili podršku iz Hrvatske iako smo tražili pomoć, i kada sam shvatio da su za matičnu državu takve stvari irelevantne, počeo sam se povlačiti.«
Veze sa zavičajem
Događanja u hrvatskoj zajednici u Vojvodini Ago povremeno prati putem društvenih mreža, a što se tiče njenog položaja ističe kako je učinjeno puno toga pozitivnog, ali i da je sve puno lakše u odnosu na vrijeme kada je njegova generacija bila mlada.
»Mislim na nas koji smo radili sa Stipanom Šabićem i Nacom Zelićem. Iskoristio bih ovu priliku da još jednom Naci odam priznanje i da mu se zahvalim za sve što je napravio. Lijepo se radi no sadašnja situacija je puno povoljnija nego ‘70-ih, ‘80-ih i ‘90-ih godina. Sada međunarodna zajednica stoji iza svega, sve prati, prije svega Europska unija čiji je Srbija kandidat. A ako ona ne bude vodila računa o nacionalnim manjinama, neće moći ući u EU, jer to je jedan od osnovnih uvjeta. Prema tome, ako Srbija želi ući u EU, mora o svim tim stvarima jako voditi računa, a tu je upravo hrvatska manjina jako bitna, utoliko više što je Hrvatska već članica EU.«
Na pitanje o današnjim vezama sa Suboticom i osjeća li nostalgiju za njom, Josip Ago Skenderović odgovara:
»Što se nostalgije tiče, odmah ću Vam reći – uopće ne. Poslije gotovo 50 godina u Parizu vjerujte nema nostalgije. Naravno da se sjetim Subotice, ali znate što – ako se govori o ljubavi, ona je moguća samo ako je obostrana. To što ja volim Suboticu nažalost nije dovoljno, jer ne nalazim tu ljubav u povratu. Znam da zvuči malo neugodno, ali ja sam htio izlagati u Subotici već odavno, no to mi jednostavno nije bilo omogućeno. Pod takvim uvjetima, vrlo nekorektnim, to je bilo nemoguće. Nisu mi dali ništa, a tražili su od mene sve, maltene da cijeli svoj atelje iz Pariza stavim na svoja leđa i sam ga prenesem u Suboticu, tj. u Likovni susret gdje je bio plan da izložim svoja djela. Nisam za to dobio nikakva sredstva, niti je postojao bilo kakav ugovor. Moje su slike bez tog ugovora mogle nestati bez ikakvih posljedica i odgovornosti. Dakle, doživio sam vrlo neugodnu situaciju u vezi s tim, ali sam ipak, gotovo u privatnoj režiji i naravno uz podršku tadašnjih predstavnika hrvatske zajednice, uspio napraviti samostalnu izložbu u jednom improviziranom, ali izvanrednom prostoru u Strossmayerovoj ulici broj 18 u Subotici, i to sa slikama koje sam tamo realizirao. Tu je još jedna stvar – netko mi je prije godinu dana dojavio da je u Modernoj galeriji Likovni susret raspisan natječaj za izložbe u 2025. godini. Javio sam se na njega, uz sve zadovoljavajuće uvjete, međutim do danas nisam dobio nikakav odgovor – ni negativan ni pozitivan. Vjerojatno od toga neće biti ništa, jer ovo nije prvi put da sam se javio na taj natječaj kada isto nisam dobio nikakav odgovor. Volio bih jednog dana doći u Suboticu, ali sa svojim slikama«.
Josip Ago Skenderović ima dva sina – Juliana i Adriana, koji je također umjetnik, konceptor redatelj i to vrlo uspješan, kako ističe ponosan otac, radi na vizualnim komunikacijama u reklamnim kampanjama i objavljuje svoje reklamne spotove na televizijama u Francuskoj i Europi pa i šire.
Josipu je Ago, kako kaže, drugo ime, i to po stricu koji ga je također nosio. Koristi ga kao pseudonim i istim se potpisuje.
I. Petrekanić Sič
