Arhiv tekstova
Deve i ljame u gradu picoka
Ne jednom je na ovom, ali i na drugim mjestima bilo riječi o tome kako Suboticu treba decentralizirati tako što će biti podijeljena na općine (Čantavir, Bajmak, Tavankut i Palić), a sve s ciljem da što veći broj građana bude u mogućnosti odlučivati kako će raspolagati vlastitim novcem. Kao primjere dobre prakse za to smo navodili gradiće u Austriji, Mađarskoj ili Hrvatskoj, a naš nedavni boravak u Đurđevcu samo je potvrdio tezu da u ovoj državi treba obaviti detaljnu decentralizaciju, sve u cilju podizanja kvalitete života ljudi u manjim sredinama.
»Osobna iskaznica« grada
Sa svojih 7.378 stanovnika, od čega (prema popisu iz 2021.) u samom mjestu živi 5.834, Đurđevac ima status grada, što se doslovno na svakom koraku i vidi. Do Đurđevca se dolazi Podravskom magistralom tako što se u njega mora skrenuti i iz pravca Virovitice i iz Koprivnice. Prvo što se u vožnji vidi su uredne i popločane ulice i pločnici, a taj dojam pojačava se što se više bližite središtu mjesta. U svojoj »osobnoj iskaznici« Grad Đurđevac ima gradonačelnika (Hrvoje Janči), Gradsko vijeće, upravna tijela (odjel za gospodarstvo i financije, za razvojne projekte, za prostorno planiranje, uređenje i komunalne djelatnosti, te službu ureda gradonačelnika), 12 mjesnih odbora, kao i devet ustanova kojima je osnivač: Gradsku knjižnicu, Muzej grada Đurđevca, dječji vrtić, Javnu vatrogasnu postrojbu, osnovnu školu, tri komunalne tvrtke, te d.o.o. Stari grad (utvrda).
Osim toga, a to je za ovaj tekst i najbitnije, u gradu postoji i Turistička zajednica Đurđevca, na čijem se čelu nalazi Mario Fuček, koji za Hrvatsku riječ kaže kako je riječ o mjestu na čijim se perifernim obodima nalaze Đurđevački peski, plodna polja i vinorodni obronci Bilogore, a petnaestak kilometara dalje i Drava kao »jedna od najljepših nizinskih rijeka u Europi«, koja nudi pregršt aktivnosti: od ribolova, preko raftinga, vožnje brodom, gliserom i skelom, pa do kanua. Kada je riječ o kulturnoj baštini, zacijelo je najznačajnija srednjovjekovna utvrda Stari grad u kojoj se nalazi i Muzej grada Đurđevca, a unutar njega i galerija Ivana Lackovića Croate u kojoj se svake godine organiziraju izložbe svjetski poznatih umjetnika poput Chagalla, Picassa, Dalija, Miróa..., te razne manifestacije među kojima je svakako najpoznatija (uprizorena) Picokijada, najveća hrvatska predstava na otvorenom u kojoj sudjeluje više od 400 aktera i kojoj posljednja tri dana lipnja obično prisustvuje pedesetak tisuća ljudi.
»Za Picokijadu je vezana jedna od najljepših hrvatskih legendi koja seže još iz srednjeg vijeka. Naime, u vrijeme turskih osvajanja utvrda u Đurđevcu je bila prva crta obrane nakon pada Beograda, Osijeka i Virovitice i upravo je tu bila granica između Orijenta i Zapada. Prema toj legendi mi smo se od jačeg i brojnijeg neprijatelja obranili: na nagovor mudre starice kapetan grada je ispalio posljednjeg picoka na tursku vojsku, kako bi ih uvjerio da mi imamo hrane u izobilju. I to je upalilo jer su se silnici povukli i otišli slavu i harač tražiti negdje drugdje«, ukratko nam Fuček objašnjava djelić povijesti grada u kom živi.
Utvrda Stari grad nalazi se na nekih 150 metara od središta grada, a na izlazu iz nje s desne strane nalazi se nešto što je djeci najzanimljivije, a na što ni odrasli ne ostaju ravnodušni. Riječ je o kompleksu pod nazivom Hrvatska sahara u kom su, u pravom mini Zoološkom vrtu, svoje novo stanište našle dvogrbe deve iz pustinje Gobi, jednogrba arapska, dvije ljame, emui, magarci, koze, jarci i, naravno, picoki, odnosno pijetlovi. U vezi s ovim jedna važna informacija za djecu: deve su izuzetno pitome i same prilaze da ih se mazi, ženska ljama također ali je muški malo svojeglav i voli se producirati; emui vode svoju politiku, a svi ostali – uključujući i picoke – su izuzetno mirni.
I okoline
Ivan Vidaković, koji je i sam (bio) član Dobrovoljnog vatrogasnog društva Stari Žednik, ostao je zadivljen vozilom i opremom Vatrogasaca Đurđevac koji su bili angažirani za snimanje milenijske fotografije Šime Strikomana u utvrdi riječima kako ni sam grad Subotica ne raspolaže modernijim. Fascinacija se tu, međutim, ne završava jer Đurđevac ima i vrlo lijepi hotel Picok (s četiri zvijezdice), koji gostima na raspolganje nudi i teretanu, bazen, wellnes i spa centar. Po sebi se podrazumijeva da do njega dolazite uredno popločanim i lijepo osvijetljenim ulicama, a nađete li se u Đurđevcu četvrtkom nikako ne treba propustiti niti posjet tržnici, koja, osim otvorenog, ima i svoj lijep, moderan i funkcionalan zatvoreni dio zvani Podravinoteka. Posebno zanimljiv dio je onaj u kom su skoncentrirani proizvodi sedamnaestero obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava i koji, osim hrane i pića (med, bučino, ulje, suhomesnati proizvodi, vina, rakije...), nude i vrlo lijepe suvenire s motivima karakterističnim za Podravinu.
Odlučite li se za posjet Dravi, nezaobilazna stanica je etno kuća u Ferdinandovcu u kojoj se doslovno osjećate kao u kleti iz vremena Gruntovčana ili čak i Mejaša prije njih. Svaka od starinskih kuća je muzej sam za sebe, plus izložbena galerija unutra, a ako svoj dolazak još i najavite, dočekat će vas proizvođači meda ili sira, a moguće i sam kuhar sa svježom ribom iz oko kilometar udaljene Drave. Budete li imali sreće (ako idete u grupi) do rijeke ćete kao nekad sa salaša »u varoš«: na prikolici koju vuče traktor. A na Dravi... Brod. Pa uz njega vezan gliser (tko i na taj način želi ploviti njome). Pa onda, zbog cik-cak granice, malo ti pogled pada na Mađarsku, pa onda opet Hrvatska i nikad ne znaš što je što.
Ono što vjerojatno malo kog turista zanima, ali stanovnike Đurđevca svakako jako, jest pitanje koliko je turizam samoodrživ. Fuček na ovaj upit odgovara da su se u ovu gospodarsku granu uključili mnogi mještani: od proizvođača poljoprivrednih proizvoda, rukotvorina i suvenira, preko privatnika koji omogućuju rafting, paraglajding ili neki drugi atraktivni sadržaj ili pak ugostitelji, pa do samoga Grada:
»Mi gotovo svakog vikenda imamo nekakav kulturni ili turistički sadržaj. Prema podacima kojima raspolažem, godišnje Đurđevac posjeti oko sto tisuća gostiju, od kojih je Picokijada naravno najposjećenija. Na jednodnevne ili dvodnevne izlete dolazi nam veliki broj djece i umirovljenika, a, kako ste i sami vidjeli, nudimo sadržaje zanimljive i za bicikliste ili pak one koji jednostavno vole boraviti u prirodi, uključujući tu i lovce i ribiče... Pa ipak, smatram da smo mi još uvijek nerazvijena turistička destinacija i da nam je na raspolaganju dosta mogućnosti za unaprjeđenje. A kada je riječ o novcu, da: turizam je kod nas samoodrživa grana i u njemu je sedamdeseteak zaposlenih i oni svakoga mjeseca moraju zaraditi svoju plaću«.
I nakon toga povratak. A na ulazu u Bajmak iz pravca Sombora glavna cesta slabo osvijetljena, mnoštvo napuštenih kuća ispred kojih buja trava i žbunje, pločnici poput planinskih staza... Kakav hotel, kakvi vatrogasci (dobili polovno vozilo iz Slovenije), kakav muzej... Razlog: Bajmak ne raspolaže svojim novcem. A, kao i Čantavir, veći je od Đurđevca.
Zlatko Romić
