Arhiv tekstova
Jesmo li kao pismoznanci?
Svatko u svom okruženju teži za nekom čašću, za isticanjem u odnosu na druge. Često se uspoređujemo s onima oko sebe te ako više posjedujemo, osjećamo se moćnije i važnije. To su sve situacije koje nas mogu učiniti lošima u kršćanskom smislu jer mogu kod nas izazvati oholost, pohlepu i sve ono što uz to dolazi. Zato sve što Isus u Evanđelju govori o pismoznancima i farizejima i za nas bi trebala biti opomena, poticaj na sagledavanje vlastitog ponašanja i odnosa prema bližnjima. Zato ovonedjeljno Evanđelje, koliko god da se čini udaljeno od našeg vremena, našeg načina života i društvenih normi ipak nam je blisko i itekako opominje (usp. Mk 12,38-44).
Vjerski propisi
Farizeji i pismoznanci postali su za nas simbol licemjerja. Uživali su u dobrom glasu i u počastima jer su za Židove bili najviši slojevi društva, a sve zbog toga što su poznavali Pisma. Bili su tumači Biblije te su prema onome što u njoj piše bili apsolutno konzervativni. A Isus ipak opominje kršćane da ne budu poput njih. To je zato jer je njihov odnos prema Bibliji bio legalistički te se oni zapravo nisu ponašali kako bi trebali oni koji poznaju i drugima tumače Pisma. Oni vole samo vanjsko obdržavanje propisa koje im donosi slavu i počasti u narodu, čime hrane svoju oholost i uznositost. Osim toga, vole materijalne dobitke koje mogu steći upravo tim izvanjskim obdržavanjima propisa, što hrani njihovu pohlepu i vuče ih dublje u grijeh. Isus ih upozorava na osudu, jer njihovo znanje i položaj u društvu nosi veliku odgovornost pa razmjerno tome ide i kazna za neispunjenu zadaću.
Ni mi danas često nismo bolji. Vjerski smo poučeni, izvanjski obdržavamo vjerske propise, a gdje nam je srce? Je li uz Boga, je li uz bližnjega? I naše su župne zajednice pune onih koji se smatraju boljima jer imaju u crkvi svoje mjesto, budući da su stalno tu, koji očekuju zasluge zbog svoga doprinosa župnoj zajednici, koji se smatraju dobrim vjernicima jer su im bliske razne vrste pobožnosti… Ako sva naša pobožnost hrani našu oholost i navodi nas na uspoređivanje s drugima, onda nismo odmakli od ponašanja farizeja i pismoznanaca. Ništa što izvana činimo nije važno, nego ono što nosimo u srcu. Forma nije Bogu potrebna, osjećaj da smo pobožniji i bolji vjernici od drugih samo je nešto što nas od Boga udaljava i čini zapravo lošim vjernikom bez obzira na sve. Ono što smo primili od predaka i sve ono što smo naučili i stekli tijekom našeg životnog duhovnog odgoja je to što nas treba činiti iskrenim i poniznim širiteljima Evanđelja, a ne oholim nazovi vjernicima praznog srca. I dok o ovome razmišljamo, nikako ne smijemo tražiti druge članove zajednice koji se tako ponašaju, već sebe mijenjati i truditi se oko svoga svjedočenja.
Što i kako dajemo?
Isus ove nedjelje spominje i primjer udovice koja u hramsku riznicu ubacuje malo novca, ali je to sve što je ona imala. On primjećuje da bogataši daju mnogo, ali udovica je dala više od njih. Jer, njihov je dar ono što su odvojili za prilog od onog što im je preteklo, a ono što je ona dala je istinska žrtva. Ona daje sve što ima. Tako nas Isus želi poučiti da veličina materijalnog nije kod Boga vrijedna kao kod čovjeka. Vrijedno je ono što je u srcu. On vrjednuje našu žrtvu, našu ljubav, ne toliko što smo dali, nego što nam je ostalo, i ne kad je samo novac u pitanju, nego svaki drugi dar koji dajemo: vrijeme, ljubav, podršku, znanje… i sve što možemo pružiti bližnjemu, zajednici te njemu samom.
