Arhiv tekstova
Stari načini proizvodnje vina
Stari načini proizvodnje vina davno su zamrli, a zamijenila ih je moderna tehnologija koja podrazumijeva lakšu i učinkovitiju proizvodnju. No, nekadašnje berbe grožđa i ručna proizvodnja vina imali su posebnu čar, o čemu svjedoči Pavle Žebić, rodom iz Gibarca, koji danas živi u Hrvatskoj. Na svom imanju i danas uzgaja vinovu lozu i razno voće, baš kao što je činio u Gibarcu, što je naučio od svojih predaka.
Vinogradi na visoravni Fruške gore
Skoro svako domaćinstvo u Gibarcu imalo je svoj vinograd. Uglavnom su to bile manje parcele u Gibaračkoj planini, na blagoj visoravni Fruške gore nadomak sela. Uzgoj vinograda nije bio lak posao i zahtijevao je dosta vremena, truda i znanja. No, vinogradarima iz Gibarca to nije bio problem jer su svoj posao radili s velikom ljubavlju.
»S ponosom čuvam uspomene na te dane i rado ih se prisjećam i dijelim s mnogima. Vinogradarstvo je uvijek bilo težak posao, ali kada se radi s ljubavlju, kao što smo mi radili, i kada konačno vidite plodove svog rada, zadovoljstvo je nemjerljivo. Stari način uzgoja vinove loze i proizvodnje vina zahtijevao je trud i rad, ali rezultat je bio dobar i dao nam motiv za još veći rad«, kaže Pavle Žebić i dodaje: »Priprema tla za sadnju zahtijevala je dosta truda. Naime, zemlju je trebalo kopati (prevrtati), na dubinu od 40 do 60 cm, a to se radilo ručno, ašovima i motikama. Kopao se sloj po sloj, obično tri ašova dubine. To je težak posao i radio se uz pomoć mobe. Dolazili su rođaci, susjedi i prijatelji da pomognu. Kalemovi su se sadili u iskopanu zemlju u jesen ili proljeće u razmaku oko jedan metar ili malo šire, a između kalema na razmak od oko 80 cm. Sadnice i kalemove kupovali smo od kalemara koji su dolazili u naša sela i nudili ih. Uz svaki kalem nabijao se kolac uz koji su kasnije pričvršćeni istjerali lastari. Od sorti bile su najčešće mađaruša, prokupac rizling, plemenka, patogizer, kozje sise i poneka mirisavka. Kasnije su došle novije sorte: muskat hamburg, afus, graševina i druge. Kada se vinograd formirao i počeo rađati, prvi posao bio je odgrtanje vinograda. Naime, u jesen se vinograd zagrtao (nabacivala se zemlja na donja okca da ne smrzne) jer su se tada temperature često spuštale i ispod minus 25 stupnjeva i to je veliki rizik za smrzavanje. Poslije odgrtanja slijedilo bi orezivanje, rezanje vinograda. Svaki trs imao je od 4 do 7 lastera. Orezuje se tako da se niži lastari režu na dva okca, a ostali na tri do četiri, ovisno od sorte. To se obavljalo obično u travnju, kada nestane jutarnjih mrazeva. Nakon rezidbe učvršćivali su se postojeći kolci, a dotrajali bi se mijenjali. Nakon što vinograd počne rasti, pa sve do berbe, okopa se trava i vinova loza se šprica protiv bolesti. Od sredstava za zaštitu koristio se plavi kamen (očnjak) i vapno. Pravila bi se bordovska juha i dodavao sumpor. Vinograd bi se uglavnom špricao poslije svake kiše ako je toplo vrijeme. Prije špricanja loze su se vezivale za kolce, obično rafijom. Iste su se kratile (zalamale) i kidali bi se zaperci«, sjeća se sugovornik.
Rodbina, prijatelji i susjedi u berbi
Berba grožđa bila je veliki i zahtjevan posao. Bio je to događaj za okupljanje rodbine, prijatelja i susjeda. Bralo se pažljivo i kupila bi se svaka bobica. Odvajalo se lijepo grožđe koje se pažljivo čuvalo, uglavnom na tavanu, sve do Božića. Ostalo grožđe se sipalo u drvene bačve na zaprežnim kolima. Kada se kace napune ili kada se berba završi, grožđe se vozi kući na preradu.
»Prije berbe svaki je domaćin pripremao bačve i kace. Kace su bile otvorene i velike bačve od 15 do 30 akova i držale su se u posebnoj prostoriji, ‘kačari’. U kace se postavljala pipa, a s unutarnje strane stavljali su se dijelovi od metle korovače, granje, što je moglo poslužiti kao svojevrsni filter da pri istakanju mošta ne ispadaju bobice ili druge nečistoće. Bačve su se pažljivo prale i vodilo se računa da dobro zabreknu, da ne bi curilo vino. Dovezeno grožđe istovarilo bi se u kace i to tako što se na nju stavi muljača koja je drobila grozdove i bobice da iz njih iscuri što više soka. Tko nije imao muljaču pustio bi djecu ili mlade osobe da gaze grožđe u kaci«, kaže naš sugovornik te navodi da su se u Gibarcu najviše proizvodila bijela vina.
»U proizvodnji bijelih vina sok (mošt ili slatko vino) se istakao odmah iz kace jer je grožđe bilo miješano: bijelo, crno, roze i zbog dužeg stajanja vino bi poprimilo drugačiju boju. Istakalo se u pripremljene bačve koje se nisu punile do vrha, već se ostavljao prostor budući da vino za vrijeme vrenja pjeni i može doći do njegovog izlijevanja. Umjesto ‘vranja’ (čepa), na bačve su se stavljali vreonici u koje se sipala voda, kako bi plinovi (ugljični monoksid) mogli izlaziti a da zrak ne može dospjeti u bačvu. Samo vrenje traje oko tri tjedna. Kada se uklanjaju vreonici, u bačve se sipaju skoro do vrha. Poslije vrenja dobije se ‘rampoš’. Neki vinogradari takvo su mlado vino skidali s glegera (što je bilo dobro), a neki su ga ostavljali sve do prvog pretakanja. Pretakanje vina obavljalo bi se u zimu ili na kraju zime, i to tako što bi se zapalila jedna ili više sumpor traka u bačvu u koje se vino pretače. Preko toga bi se sipalo vino. To je bilo sumporiranje vina radi zaštite od bolesti. Kasnije se vino pretakalo po potrebi na isti način. Treba napomenuti da se u mošt nije dodavao šećer radi podizanja sladora, a kako su sorte bile s nižim sadržajem šećera, takva vina su bila od 7 do 10 maligana. Međutim, kada se sok izlijevao iz kace, ostatak komine se stavljao u presu i još se dodatno cijedilo. Većina to nije radila, već je na kom sipala vodu i dobro su potamnili kako bi kom bio u vodi i poslije fermentacije. Od toga se pekla rakija komovica«, kaže na koncu Žebić i dodaje da se i danas trudi da u uzgoju vina i voća primjenjuje stare metode.
Tako su to radili stari Gibarčani, a kasnije je došao suvremeni uzgoj i moderna tehnologija uz koju je proizvodnja vina danas efikasnija i lakša. No, kako na kraju razgovora navodi naš sugovornik, nema više te draži kao nekad kada se sve radilo ručno uz pomoć brojnih ljudi kojima je to bila prilika i za druženje.
S. D.
