Arhiv tekstova
Klasičan bijeg
Jako volim raditi s djecom i često, kada postanem svjesna da se s mnogim stvarima u našem obrazovnom sustavu ne slažem i da me neće uspjeti dugo zadržati na svojoj strani, budem tužna unaprijed zbog tog rastanka. Zapravo, uvijek ću raditi s njima, na ovaj ili onaj način, ali svakako će mi nedostajati ovi intenziteti. No, to što volim raditi s djecom ne znači da se u odnosima s odraslima volim igrati na razinama dječjih odnosa. Imam nekoliko odnosa u svom okruženju u kojima se odrasli ponašaju kao djeca koja imaju neku zlodušu i iznose svoje probleme na taj način. To mi je toliko neprimjereno i nesimpatično da sam nekada previše tužna, nekada previše zgrožena i uglavnom stresirana, da poželim zauvijek pobjeći iz takvog odnosa. No, iz nekih ne mogu odmah kad bih željela, pa ih postavljam tako da iz njih naučim kako ipak neke stvari, izgovorene riječi i postupke treba pustiti da uđu na jedno uho, a izađu na drugo. I dok to učim, ipak pokušavam pobjeći na dan ili dva. Tako sam nedavno pobjegla na planinu i nećete vjerovati što mi se dogodilo.
Uvijek sam željela iskoristiti tu marketinšku foru s »nećete vjerovati što se dogodilo«, ali nisam imala prigodu. Ni sada nije prilika jer se ništa tako veliko nije dogodilo, osim što sam udisala fantastični planinski zrak, šetala po dnevnoj sobi medvjeda i vidjela najljepšu jesen koja se ovih dana mogla vidjeti u prirodi.
Manganik kao izbor
Da budem iskrena, Manganik mi se dosad nije uspio staviti na popis željenih destinacija. U moj raspored i program upao je sasvim slučajno. Pozvao nas je jedan prijatelj i kako za taj vikend nismo imali ništa planirano, ja sam odgovorila potvrdno bez da sam razmislila gdje je, koliko je dalek put, gdje ćemo spavati, kako ćemo stići. Ništa nije bilo važno osim što nas je put zvao.
Manganik je planina u Crnoj Gori, smještena u središnjem dijelu zemlje, oko 30 km istočno od Nikšića, prema kanjonu Morače. Čitavo područje je razvedeno, s brojnim vrhovima koji su uglavnom povezani prijevojima i sedlima, a ponekad i odsječenim, gotovo nepristupačnim stijenama. Najviši vrh Maganika je Međeđi vrh, a uz njega, vrlo omiljen među planinarima, je i Trešteni vrh. Mi smo dobili informaciju da je upravo ovaj drugi vrh mnogo interesantniji i on je uvršten u naš prvi izbor. Kada za planinarenje odaberete jesen, vrlo vjerojatno više od jednog vrha nećete postići. Tako je bar bilo nama.
Spomenuti medvjed
To da želim sresti medvjeda, već je poznata stvar. Kao što je poznato da mi to ne polazi baš za rukom. Kada smo dogovarali noćenje u planinarskom domu na Maganiku, saznali smo da redovnim automobilom, kakve vozi velika većina ljudi, pa i mi, nećemo moći doći do samog doma, te da ćemo dionicu od posljednjih šest kilometara prijeći pješice ili za nju unajmiti neko terensko vozilo. Kako smo u prirodu stigli da bismo bili aktivni, vrlo lako smo izabrali opciju pješačenja. Otežavajuće okolnosti u cijelom našem izboru bile su te što smo do početka preostale dionice stigli pola sata prije ponoći i što smo za pješačenje bili natovareni stvarima potrebnim za jelo i spavanje u domu. E, da: uz sav tovar dobili smo i informaciju kako ćemo ići stazom kojom idu i medvjedi, te da postoji mogućnost susreta. Prvi čovjek s kojim sam se čula telefonom bio je odlučan u ideji da me odgovori od pješačenja, dok je drugi čovjek nekako dao sve od sebe da me uvjeri kako je priroda tu divlja, ali i privržena čovjeku, i kako nema razloga da nas medvjed napadne. Kako je rekao, samo malo glasnije pričajte i nema razloga da vam medvjed izađe na put.
E sada, sjetimo se one moje želje da susretnem medvjeda. Reći ću vam samo da kada smo rančeve stavili na leđa, parkirali automobil i ugasili svjetla, zakoračili nekoliko koraka na našu stazu i upalili mrkli mrak; moja želja za susretom s medvjedom dobila je modifikaciju i tada sam pomislila da možda ne bi bilo loše da bude dan kada sretnem medvjeda.
Jesam li ga srela i što je to što nećete moći vjerovati da mi se dogodilo, ipak ostavljam za naredni broj.
Gorana Koporan
