Arhiv tekstova
Jednom tamburaš, uvijek tamburaš
Možda ova izreka nije svima bliska, ali tamburaši, bivši ili sadašnji, će je razumjeti. Svi oni koji sviraju ili su nekada svirali tamburu znaju da se od ovog instrumenta ne možeš lako odvojiti i da kad kod ga čuješ, nešto zaigra u duši. U tu kategodiju tamburaša spada i naša ovotjedna sugovornica, koja je, istini za volju ne tako davno, otišla iz rodne Subotice kako bi usavršavala svoje znanje svirajući tamburu, a onda, kako to već obično i biva, uz tamburu je došao i tamburaš, pa se Ana zaljubila, udala i preselila u Kaptol.
Tamburaška priča
Ana Šmitpeter, nekada Matković, rođena je u Subotici i uz Osnovnu školu Matko Vuković uporedo je pohađala i Muzičku školu na smjeru tambura u klasi profesora Vojislava Temunovića.
»Meni logičan smjer bilo je upisati srednju Muzičku školu, gdje sam pohađala i završila smjerove muzički suradnik – teoretičar i smjer muzički izvođač – tambura. Odlučila sam nastaviti istim putem«, priča nam Ana i dodaje kako je nakon toga 2011. godine upisala Akademiju umetnosti u Novom Sadu gdje je završila osnovni studij muzičke pedagogije, a onda ju je put i želja za usavršavanjem odvela u Osijek.
»Diplomski studij sam odlučila upisati u Osijeku na Akademiji za umjetnost i kulturu i isti sam završila 2016. godine na smjeru glazbena pedagogija. Nisam imala sreću da za vrijeme mog boravka na akademiji bude otvoren i smjer tambure. Te godine, kada sam završila 2016./17. godine, tambura je ušla na akademiju. Završetkom studija zaposlila sam se u Kaptolu gdje danas živim i radim. U Kaptolu sam sretno i udana. Imam svoju obitelj i dvoje dječice, od pet i pol i četiri godine«, priča Ana i dodaje: »Svoje slobodno vrijeme, kojeg je sve manje, gledam najviše provoditi s obitelji. Puno putujemo i uživamo u svakom zajedničkom trenutku, a kada se stigne, volim planinariti, pjevati u zboru, plesati folklor, ali i dobro odmoriti. Zapravo sve ovo nabrojano mi je vrijeme za sebe, jer to volim i to me opušta«.
Naša sugovornica radi u Osnovnoj školi Vilima Korajca u Kaptolu. Tamo predaje glazbenu kulturu, razrednica je, vodi školski pjevački zbor i školski tamburaški orkestar. No, nakon škole, kuće, obitelji, Ana ima i druge zanimljivosti. Naime, ona je osnovala Kaptolački tamburaški orkestar, kojeg vodi i njime dirigira. Pitali smo je odakle ideja za osnivanjem orkestra i pokretanjem tako značajne priče.
»Kako sam završila akademiju, sve se nekako posložilo. Oduvijek sam imala želju podučavati druge buduće mlade tamburaše. U školi gdje sam dobila posao nekada je postojao tamburaški orkestar, a i zatekla sam nekolicinu školskih tamburaških instrumenata. Za sviranje tambura bilo je dosta zainteresiranih učenika, pa sam pokrenula školu tambure, osnovali smo školski tamburaški orkestar i krenuli s radom«, priča Ana i prisjeća se: »Ispočetka je bilo dosta teško jer je instrumentarij bio loš. Imali smo tambure koje su bile gotovo neupotrebljive. Počeli smo s obnavljanjem i kupovinom tambura. Moram naglasiti kako je ovu priču od samih početaka prepoznala i od prvog dana podržala lokalna samouprava i uz njihovu i podršku drugih krenuli smo u pisanje naše tamburaške priče. Uvidjeli smo potrebu za osnivanjem udruge koja bi to radila na jedan sasvim drugačiji način. Time vođeni, osnovali smo Kaptolački tamburaški orkestar koji pridaje veliku pozornost prenošenju ljubavi prema tamburi i tamburaškoj glazbi na članove orkestra, ali i na publiku i druge ljude u okruženju«.
Kaptolački tamburaški orkestar
Kaptolački tamburaški orkestar postoji od 2016. godine i broji oko 40 članova.
»Radili smo na mnogim projektima, koncertima, festivalima, kampovima, gostovanjima i suradnjama. Orkestar nastupa na gotovo svim događanjima i priredbama kako u općini tako i izvan općine, ali i u inozemstvu. Posebno volimo istaknuti nastupe u sklopu festivala Zlatne žice Slavonije, LikaFesta u Gospiću, Festivala bunjevački pisama u Subotici, Tamburica festa u Novom Sadu, a s ponosom možemo reći da su dio naših članova i članovi orkestra 100 tamburaša s kojima sudjelujemo na koncertima Šokačke rapsodije u Lisinskom u Zagrebu. Isto tako, sudjelujemo u radu i djelovanju županijskog tamburaškog orkestra Vallis Aurea koji djeluje unutar udruge Centar tambura. Ove godine održali smo i koncert u Subotici u sklopu Dužijance 2024.«, priča Ana i pojašnjava kako je Kaptolački tamburaški orkestar pokrenuo i organizira Međunarodni festival tamburaških orkestara Tambura bez granica koji se održava u Kaptolu svake godine u svibnju.
Ana priča kako je svake godine u listopadu godišnji koncert orkestra, a on radi i djeluje u četiri skupine: mali, srednji i veliki tamburaški orkestar, te grupa Kaptorci, koja je nastupala na ovogodišnjem Festivalu bunjevački pisama. Iako je Ana osnivač ovog orkestra, ona skromno dodaje kako to nije nešto novo u Kaptolu. Zapravo, prije nje tamburaški orkestar je vodio Tomislav Galić, no od njegova odlaska nekih desetak godina, izgubio se kontinuitet i ljudi. Tako je ona ponovno pokrenula ovu tamburašku priču, osnovala novi okrestar i krenula u ostvarivanje svoga sna.
»Imala sam, i uvijek imam ogromnu podršku supruga Tihomira, koji također svira i mislim da bez njega ništa od ovoga ne bi ni bilo. Od prvog dana ovu našu priču prepoznala je i podržala, pa i dalje podržava lokalna i županijska samouprava kao i Ministarstvo kulture, kao i mnogi donatori i sponzori. Mi već osmu godinu zaredom kupujemo i obnavljamo tambure, što je poprilična investicija, ali to sve zahvaljujući projektima i razumijevanju ljudi«, priča Ana i pojašnjava kako rad s orkestrom iziskuje puno vremena i truda što ponekad zna biti vrlo naporno: »Iako mi je često teško sve posložiti i stići, uvijek nakon koncerta vidim da se svaki trud i rad, pa i žrtva isplate. Kada vidimo uspjeh, kad se dogodi čarolija, ali i onaj poseban osjećaj poslije nastupa, onda dobijem neki ‘vjetar u leđa’. Zapravo, kad stanem dirigirati ispred orkestra, onda sam na svom terenu i to je, mogu reći, najlakši dio posla. Ali do tada treba pripremiti materijal, pisati aranžmane, projekte bez kojih danas ne možeš ništa, nabaviti novce... No, s druge strane zahvalna sam svima koji podržavaju naš rad. Naši koncerti i festivali koje organiziramo dobro su posjećeni i reakcije publike su vrlo pozitivne«.
Oduvijek s tamburom
Kad smo se vratili malo u povijest, budući da je Ana i sada mlada, ne možemo baš reći u njenu mladost, Ana se prisjetila niza zanimljivosti. Zapravo, ona se još u srednjoj školi okušala u tamburaškom sastavu koji je nosio ime Korona. Ne po pandemiji, nego po koroni u svijetu glazbe (korona – slobodno produženje trajanja note).
»Imale smo mi cure tada tamburaški sastav Korona s kojim smo pomalo nastupale, ali se i zabavljale, družile i prije svega svirale. Kako smo odlazile dalje na fakultet i u druge gradove tako se i naš sastav raspao. U njemu su tada svirale Maja Vukov, Anamarija Skenderović, Lidija Bašić Palković, Merima Tikvicki, Marijana Skenderović i ja. Istina, gotovo nijedna se danas više ne preziva ovako, ali taj sastav smo tada mi činile. Kasnije, kada sam otišla u Novi Sad na studij, svirala sam u sastavu La banda i to je bilo iskustvo koje ostaje za cijeli život«, prisjeća se Ana i dodaje: »Moram spomenuti kako i danas imam odličnu suradnju s mojim profesorima i učiteljima tambure. Nižu i srednju školu sam bila kod Vojislava Temunovića, to je punih 12 godina, a na orkestar sam išla kod Mire Temunović, pa i kod Stipana Jaramazovića, komorni sastav mi je držao Milan Pridraški i sada znam da su i oni zaslužni za moju ljubav prema tamburi, ali i znanju koje sam dobila od njih«.
Kako je Ana rekla, budući da nisu tako daleko od Subotice, tu su česti gosti, a i majka Bernadica i dida Nikola često uskaču, kao i suprugovi roditelji baka Nada i dida Zdravko u čuvanje djece.
»Budući da puno putujemo, a ne mogu djeca uvijek s nama, onda često koristimo dobru volju majke/bake i djedova. To bude svima na radost, a nama na sigurnost da su djeca na sigurnom, te onda lakše i bezbrižnije možemo misliti o nastupu. Aktivnosti u hrvatskoj zajednici pratim onoliko koliko stignem, no, moram priznati da je to uvijek nekako više ako je vezano za svijet tamburaša. Imamo divnu suradnju sa svima i upravo na naš festival zahvaljujući toj suradnji dolaze i razni tamburaši iz Vojvodine. Naš festival Zlatni glas, zlatne doline i u sklopu njega Tambura bez granica upravo dovode tamburaše sa svih strana kod nas u Kaptol«, priča Ana.
Kada su u pitanju planovi za budućnost, Ana kaže:
»Cilj nam je proputovati i ostvariti što više gostovanja. Sljedeće godine bismo trebali u Francusku na dva tjedna. ‘Baka servis’ je već rezerviran«, dodaje Ana i nastavlja: »Budući da ćemo za dvije godine imati jubilej, i to će trebati obilježiti, a vjerujem da ćemo za desetu obljetnicu napraviti neku retrospektivu, možda i monografiju... Puno toga smo uradili i ima se što pokazati. Svakako će vrijeme pokazati svoje, ali idemo dan po dan, jasno s tamburom u ruci«.
Ž. V.
