Arhiv tekstova
Klasičan bijeg II. dio
Jesam li srela medvjeda? Ne znam, ali vjerojatno sam bila u njegovom dnevnom boravku. Vrlo je moguće da nas je on sreo i da mu nismo bili interesantni. Što i nije tako loše jer susresti medvjeda u to doba noći značilo bi da mu smetamo, a to bi vrlo vjerojatno dovelo do nekog okršaja. Kasnije smo od mještana čuli da je mjesto na kojem smo ostavili automobil bilo udaljeno od prebivališta jedne medvjedice svega dvadeset metara, a da je staza kojom smo hodali na jednom dijelu bila udaljena samo metar od mjesta gdje je nekoliko dana ranije medvjed napravio nered s nekim prikolicama ili dijelovima nečega, iskreno, nisam dobro upamtila. Još su nam pričali da je ta medvjedica, koja je tamo već neko vrijeme, često prgavog karaktera, pa je znala bacati kamenje ako joj smeta nečija blizina. Čuli smo još raznih priča. Ja i dalje želim sresti medvjeda, ali svakim danom otkrivam više okolnosti u kojima bi se to trebalo dogoditi. Dakle, na popis dodajem još jedan uvjet – da bude dan.
Na Maganiku smo bili smješteni u Planinarskom domu, u koji smo stigli oko jedan sat iza ponoći. Hodanje noću u takvim uvjetima i divljini sigurno nije najprimamljivija i najsigurnija aktivnost, ali kad se sretno završi, zaista je čarobna.
Ako planirate avanturu na Maganiku, iskrena preporuka za smještaj je Planinarski dom na Maganiku. Dom je novoizgrađen, ima nove dušeke i posteljinu, a zajednička prostorija je lijepo opremljena. Mi smo se zadržali samo jedno, od planirana dva noćenja, pa nismo imali priliku uživati u svim njegovim sadržajima, ali čak i ono što smo doživjeli bilo je odličan odnos cijene i kvalitete. Dodatni ugođaj je bio taj da su ljudi s kojima smo komunicirali divni, profesionalni i vrlo susretljivi.
Hajdemo sada gore
Staza za uspon na vrh Trešteno prilično je dobro označena. Krećete od Planinarskog doma širokim makadamskim putem sve do katuna Poljana. Ako imate terensko vozilo i ne dovoljno vremena za hodanje, možete doći vozilom sve do katuna. Nakon toga, kreće planinarenje. U početku uspon ide kroz šumicu s puno gljiva, a potom počinju dolaziti maganički predjeli. To znači stijene, formacije vapnenca, a naizgled nježna staza postaje staza koja kažnjava nepažljivo hodanje. Red penjanja, pa red spuštanja. A pogledi su nevjerojatni.
Nepažnja, nepažnja
Kada govorim o kažnjavanju nepažnje, vrijeme je da povjerujete ili ne povjerujete što mi se dogodilo. Ali prvo da ispričam kako je na jednoj pauzi prijatelj koji se oslonio na stijenu u jednom trenutku pao i počeo se kotrljati prema dolje. Srećom, brzo je stao i sve se završilo samo s nekoliko udaraca. Sve se dogodilo jer se odlomilo parče stijene na kojem je on bio naslonjen. E sada dolazimo do mene. Desetak minuta nakon toga ja započinjem strastvenu priču o svojim planiranjima i na trenutak gubim pažnju u odabiru gdje ću spustiti stopalo i zapnem. Pala sam tako da sam se dočekala na dlanove i na desno koljeno. Osjetila sam da se malo izokrenulo, ali činilo mi se da, osim jakog udarca prouzročenog padom, nemam većih ozljeda. Zavrnula sam nogavicu samo da provjerim je li mi koljeno na mjestu i koliko je modro, kad sam ugledala krv i ranu koja nije bila velika, ali je bila duboka do kosti. Svi su odlučili umjesto mene da je za mene kraj uspona. Neću vam reći da su baš na tom dijelu Maganik i uspon na Trešteni vrh postali najljepši. Taman smo se spuštali u takozvanu klisuru, utrobu Treštenog vrha i pred nama su se otvarali nevjerojatni prizori. Nas dvoje smo se vratili u dom, zapravo kod našeg domaćina Kaleta, a ostali su nastavili uspon. Povratak je trajao oko tri sata, a ja sam, iako tužna zbog svega što se dogodilo, bila sretna što se ipak mogu vratiti na nogama i što se sve na kraju nije završilo jako loše.
Na povratku sam jela najljepši kačamak ikada, upoznala ljude koji iznajmljuju ladu nivu sa šatorom na krovu i sklopila poznanstvo i dogovor da se sljedeće godine penjemo i Trešteno i Međeđi vrh, ali i obiđemo kanjon rijeke Mrtvice.
Krenuli smo te večeri kući jer nismo znali što noć donosi za moje koljeno, a po ulasku u zemlju dobila sam jedan šav koji će me podsjećati na ovu avanturu i jedan vrh koji mi se nije odmah dao.
Gorana Koporan
