Iz Stanišića u Hrvatsku nogometnu ligu
Selo Stanišić kraj Sombora 70-ih i 80-ih godina prošlog stoljeća bilo je poznato po vrsnim nogometašima, rukometašima i rukometašicama i iz stanišićkih klubova potekli su rukometni i nogometni reprezentativci. Jedan od njh je Mate Brajković, koji je nosio dres juniorske reprezentacije Hrvatske, igrao je u Rijeci i Zadru, Austriji i Albaniji. Igrao je na poziciji veznog igrača i napadača. I danas mediji o njemu pišu kao o nogometašu koji je prije 20 godina donio titulu prvaka splitskom Hajduku. Nakon uspješne nogometne karijere Brajković se okrenuo ugostiteljstvu i posljednjih sedam godina vlasnik je kafića u Crikvenici.
Dokazivanje u Rijeci
Kao i većina današnjih stanovnika Stanišića, i Matini roditelji u ovo bačko mjesto došli su poslije Drugog svjetskog rata. Krajem 40-ih godina u valu kolonizacije u Stanišić je iz Otišića došla majčina obitelj Stojanović, dok je otac došao iz Skradina 70-ih godina u potrazi za poslom. U Stanišiću su se upoznali i zasnovali obitelj, gdje je 1981. godine rođen nogometaš Mate Brajković. Tu je i prvi puta šutnuo nogometnu loptu.
»Stanišić pamtim kao djetinjstvo iz snova. Kao djeca od jutra do mraka bili smo vani, na ulici. Okupljao nas je trener Stanko Macura koji je živio pored škole, gledao je kako tko od nas igra, odvede nas na stadion i nema izbora, svi smo išli igrati nogomet. Koliko znam, još uvijek vodi djecu u nogometnom klubu u Stanišiću i koristim ovu priliku da ga pozdravim«, kaže Mate.
Iako je 90-ih godina zbog nacionalne netrpeljivosti veliki broj Hrvata napustio Stanišić, Mate kaže da u njihovom slučaju to nije bio razlog odlaska.
»Mi smo u Stanišiću bili poštovani, nismo imali problema, ali je otac odlučio prihvatiti bolji posao i tako smo 1996. godine iz Stanišića došli u Rijeku i mislim da je to bila dobra tatina odluka. Prvo smo kod prijatelja živjeli šest mjeseci dok se nismo preselili u svoj stan. Preselili smo se kada sam završio srednju školu i to je za mene bio šok. Prvo jezična barijera. Bio me je sram bilo kuda ići dok nisam svladao jezik. Drugo, trebalo se nakon Stanišića prilagoditi na gradski život«, kaže Mate.
Nakon preseljenja u Rijeku srednju ugostiteljsku školu završio je u Opatiji. Nastavio je igrati i nogomet, ali prvo na ulici iako ga je otac nagovarao na ozbiljne treninge, no Mati je trebalo vremena da se ohrabri otići u Nogometni klub Rijeka. A kada je otišao, samo je nizao uspjehe i, kako kaže, njegove najbolje nogometne godine bile su između 18. i 21. U kratkom razdoblju stigao je do reprezentacije, seniorskog ugovora.
»Igrao sam stvarno odličan nogomet i probio se do juniorske selekcije. Na omladinskom nogometnom turniru Kvarnerska rivijera bio sam najbolji igrač. Prelazim poslije toga u seniore HNK-a Rijeke, menadžer mi je bio Robert Prosinečki, i već na prvoj utakmici dajem prvi gol. Onda me je malo vratila ozljeda, svađa s klubom, jer me nisu pustili u Španjolsku u Espanyol. Imao sam tada tek 20 godina«, prisjeća se Mate svojih nogometnih dana.
Iz juniorske reprezentacije Hrvatske Mate izdvaja prvi gol koji je dao u svojoj prvoj utakmici. Bila je to utakmica protiv Italije. Razočaranje što mu nije dopušten prelazak u španjolski klub razlog je što je Mate, tada juniorski reprezentativac Hrvatske, zatražio raskid ugovora s HNK-om Rijeka. Htio je ostati u Hrvatskoj kako bi nakon kadetske i juniorske reprezentacije izborio mjesto u reprezentaciji U 21 koja se pripremala za Europsko nogometno prvenstvo.
»Izbor je bio Zadar, gdje sam na kraju prvenstva bio prvi strijelac kluba. I stigao je poziv iz reprezentacije, ali bio je to pretpoziv. To me je razočaralo. Znate, u nogometu ima puno nepravde. Bio sam bolji strijelac od igrača koji mi je bio konkurent, ali on je igrao u Dinamu i pozvan je on u reprezentaciju, a ja sam iz malog Zadra dobio pretpoziv na koji se nisam ni odazvao«, kaže Mate.
Nakon Zadra obukao je dres bečkog kluba Admira Wacker. Ozljede su razlog što nije odradio trogodišnji ugovor, pa se vratio u HNL u Kamen Ingrad, pa u Rijeku, gdje je 2007. godine bio i kapetan ekipe. No, nakon godinu dana dobio je ponudu iz Albanije. Bili su to uvjeti koji se nisu mogli odbiti, pa je Mate poslije jedne sezone postao dio momčadi nogometnog kluba Flamurtari. Tamo je bio dvije godine, ali dvije godine bile su dovoljne da uz Brajkovića kao igrača Flamurtari prvi puta osvoji kup, a njemu su dobre igre donijele titulu najboljeg igrača sezone. U Albaniji je zaradio i dvije teške ozljede pa više nije mogao igrati na profesionalnoj razini i vratio se u Crikvenicu, a aktivno je nogomet prestao igrati prije osam godina i sada ga igra samo u veteranskim natjecanjima.
Heroj Torcide
Uz sve ove pobrojane uspjehe zbog jednog gola Mate je postao svojevrsni idol Torcide. Bila je to utakmica koja je igrana prije 20 godina između Zadra i Dinama. Utakmica je igrana 8. svibnja 2004. godine, a Mate je odličnim pogotkom iz slobodnog udarca donio Zadru bod, a Dinamu uzeo dva koja su kasnije donijela titulu Hajduku. Bilo je na toj utakmici važno samo da Dinamo ne pobijedi.
»To je bila takva euforija u Zadru, pol Splita došlo je navijati za nas. I što se događa? Gubimo 1:0 i sudac dosudi slobodan udarac za Zadar. Šutirao sam taj slobodan udarac i pogodio. Taj gol donio je titulu prvaka splitskom Hajduku. Evo, već 20 godina svake godina dajem intervjue, svake godine iz Torcide dobijem neku zahvalnicu, nije za vjerovati koliko je ta utakmica ostala upamćena«, kaže Mate čiji je gol presudio da Dinamo te sezone ostane bez titule.
Kaže, od svih utakmica koje je odigrao tu igranu 8. svibnja 2004. nikada ne može zaboraviti. Hrvatski mediji o toj utakmici pišu kao o utakmici koja se igrala na vrhuncu borbe između Zdravka Mamića i Igora Štimca za prevlast u hrvatskom nogometu, a koja se na terenu prevela kao borba između Hajduka i Dinama za naslov prvaka. Dinamo je u derbiju kolo prije toga slavio nad Hajdukom 3:1 i zauzeo prvu poziciju. Ipak, iduće kolo gostovao je na Stanovima, a Zadar je važio kao Hajdukov bastion. Dva dana prije utakmice u Zadru je bio Igor Štimac, sve je pratio.
Početak utakmice bio je na strani Dinama. Već na početku Niko Kranjčar dao je gol za Dinamo. Ekipu Zadra, koja je znala igrati dobro, to nije slomilo. Igralo se timski, ali je Mate dao odlučujući gol. Navijači Hajduka su ga toliko slavili da su mu pjevali »samo je jedan Mate Brajković«.
»Nije za vjerovati koliko su ta utakmica i taj gol ostali upamćeni. Stadion je gorio prije nego što sam šutirao slobodan udarac, a ja ništa nisam čuo, samo sam šutnuo loptu«, prisjeća se Mate povijesnog gola. Kaže da je podrška publike s tribina jako važna i uz njih nema padanja, a tada je cijeli stadion bio uz njega.
U dresu reprezentacije odigrao je oko 40 utakmica, a tijekom svoje aktivne igračke karijere dao je između 60 i 70 golova.
»Nogomet mi je puno dao, prije svega poštovanje koje imam od ljudi, ali mislim da sam ja mogao i više. Ali nogomet mi je dao ozljede zbog kojih se sada ujutru teško dižem«, kaže Mate i potvrđuje da je za dobrog igrača najbitniji rad, važan je i talent, ali i sreća.
S terena u kafić
O trenerskom poslu za sada ne razmišlja.
»Nema sporta u kome ima više nepravde nego u nogometu. Mijenjao se i sustav igre, svake godine drugačije pripreme, drugačije odigravanje utakmica. Sada je nogomet postao teška nauka. Ljudi pet godina idu da bi dobili licencu da mogu raditi u drugoj, trećoj ligi«, kaže nekadašnji nogometaš, koji je travnati teren zamijenio radom u ugostiteljstvu.
Novac zarađen u nogometu uložio je u posao za koji se i školovao, pa je Mate Brajković danas ugostitelj u Crikvenici.
»Držim kafić koji ima oko 50 sjedala. Radim taj posao sedam godina. Rad je to s ljudima, ima ih svakakvih pa u ovom poslu moraš biti spreman na sve. Stalno se i ovdje mijenjaju propisi, konkurencija je velika, jer je ovo turističko mjesto i kafića ima i previše«, govori Brajković o problemima koji opterećuju i njegov novi posao.
No, prednost je što njegov ugostiteljski objekt nije vezan s turističkom sezonom jer je kafić u sklopu Rehabilitacijskog centra. Bolnica radi 365 dana i, kako kaže, što se tiče posla ne može se žaliti.
Iako je iz Stanišića otišao kao petnaestogodišnjak često dolazi i u Stanišić i u Sombor gdje mu živi rodbina. Kako kaže, rastuži se svaki puta kada dođe jer je nekada napredno selo danas mjesto s puno praznih i napuštenih kuća, mjesto iz koga je veliki broj ljudi otišao.
Z. V.