Arhiv tekstova
Somborac s više od 13.000 skokova
Reći za Roberta Matarića da je Somborac potpuno je točno ako se gledaju njegovi korijeni. Ali, kako se gleda po tome gdje je živio i radio moglo bi se reći da je čovjek s dva kontinenta. Rođen je u Njemačkoj, najveće sportske uspjehe postigao je živjeći u Somboru. Iz Sombora je krajem 90-ih otišao na Novi Zeland, pa u Englesku gdje živi posljednjih sedam godina.
Ime Roberta Matarića u knjizi je U slavu sporta – 101 priča o 101 sportisti, u kojoj su somborski sportaši koji su u XX. stoljeću ostavili značajne rezultate domaćem, europskom i svjetskom sportu. Uz ime padobranca Roberta Matarića stoji: »državni reprezentativac, juniorski prvak Jugoslavije«.
Ni gimnastičar, ni tenisač već padobranac
Mogao je Robert biti gimnastičar, tenisač ili glazbenik, ali je još u trećem razredu osnovne škole znao da želi biti padobranac. No, na ostvarenje te želje čekao je do 16. godine.
»Gimnastiku sam počeo trenirati od svoje pete godine i 12 godina bio sam u tom sportu, trenirao sam tenis pet godina. Kada sam krenuo s padobranstvom, ništa više od toga, pa ni škola, nisu me interesirali. To je takav sport, nepredvidiv, naročito 80-ih godina kada padobrani nisu bili tako razvijeni, bio je veći rizik da se povrijedite ili poginete. U mojoj generaciji krenulo je nas 45 momaka i djevojaka, a ostala su samo nas dvojica«, prisjeća se Robert svojih padobranskih početaka na aerodromu u Somboru.
Kaže, bilo je to vrijeme kada se radilo na drugačiji način nego danas.
»Danas ako hoćete možete u roku od jednog dana završiti obuku i dobiti dozvolu da skočite. Kada smo mi počinjali, teorijska obuka trajala je dva mjeseca. Učili smo kako se pakira, izlazi na aerodrom, upoznavali smo se s meteorologijom, pravilima i propisima prinudnih postupaka. Sezona je počinjala 1. svibnja i poslije dvomjesečne obuke bio sam spreman za svoj prvi skok. Dva dana ranije otišli smo na somborski vojni aerodrom. Bio sam u prvom letu odmah u sedam, došli su moji gledati me, a ja sam skočio kilometar daleko u kukuruze«, priča Robert o svom prvom skoku.
Prvi skok bio mu je s 950 metara, a kaže i danas ga pamti, oca koji je sjedio s njim u avionu, pomogao mu da dohvati štanglu za koju se padobranci drže prije skoka, sjeća se svojih izbačenih nogu i skoka.
»Jako čudan osjećaj, vidite svoje noge i onda ispod neku maglu«, kaže Robert.
Radi sigurnosti, pravila su bila takva da su početnici imali padobrane koji su se automatski otvarali i tek s 10 skokova s takvim padobranima mogli su skakati slobodno, odnosno s padobranima koje sami otvaraju. Robertov otac István, koji je bio pilot sportskih aviona i padobranac malo je preskočio ta pravila pa je Robert već poslije četvrtog skoka skakao slobodno.
»Ispostavilo se da sam bio vrlo talentiran za padobranstvo. Želja i glad za skakanjem je nešto što ne mogu opisati«, kaže Robert.
Postao je i sportski pilot, ali su u somborskom aeroklubu tražili da se odluči, pa je odabrao padobranstvo.
Novi Zeland, novi početak
Njegov dalji sportski put prekinula je vojska, ali se poslije povratka u Sombor vratio i na treninge i 1989. godine postao je na natjecanju u Osijeku juniorski državni prvak tadašnje Jugoslavije. Do 1995. godine bio je pet puta državni prvak i reprezentativac. Želja mu je bila biti svjetski prvak. Nije ostvario taj san, ali je stigao do 20. pozicije na svijetu i 19. u Europi. Krajem 90-ih jasno mu je bilo da mu se san ruši, ne zato što on nije imao snage i volje već što nije bilo uvjeta za treninge, što je kao padobranac bio pozvan u rezervu na Kosovo. I tada je odlučio da će otići. Poziv je na preporuku jednog poznanika iz reprezentacije stigao s Novog Zelanda, od tvrtke koja je u svojoj turističkoj ponudi imala i skokove padobranom.
»Natjecateljski dio mog života završio se 1999. godine. S Kosova sam se vratio u kolovoza 1999. godine, a već 17. rujna bio sam u avionu za Novi Zeland. I tada mi je zapravo počela prava karijera. Stigao sam s 2.500 skokova, a kada sam otišao na Novi Zeland skočio sam više – 13.597 skokova«, kaže Robert, koji je 17 godina proveo na Novom Zelandu radeći kao padobranac.
Radio je u jednoj svjetski poznatoj turističkoj agenciji koja je turistima nudila i skokove padobranom, ali ne samostalno već u tandemu s iskusnim padobrancima. Skakao je tandeme, a kroz taj posao upoznao je ljude iz cijeloga svijeta.
»Koliko će trajati slobodan pad ovisi od visine s koje se skače. Ako se skače s 1.000 metara, traje pet do 10 sekundi, s 2.000 metara 30 do 35 sekundi. Tandemi se ne skaču s niskih visina već s 3.500, 4.500 i 5.500 metara. S 3.500 metara slobodan pad je 40 sekundi, s 4.500 metara 45 sekundi. Kada se skače u tandem, padobrani se otvaraju većim visinama nego kada skačete sami jer imate jednu osobu koja nema pojma sa skakanjem i morate mnogo više otvoriti padobran od propisane visine otvaranja, jer ako se nešto dogodi imate vremena odbaciti glavni padobran koji se nije otvorio i otvoriti rezervni na sigurnoj visini«, priča Matarić.
Skakanje u tandemu donosi razne situacije, pa se tako događalo da se osoba koja skače s njim onesvijesti i probudi se tek pri prizemljenju. Bilo je i slučajeva da ljudi povrate, vrište.
»Imao sam 9.000 skokova u tandemu i nisam imao nijedan slučaj da su nakon skoka ljudi bili nezadovoljni. Najveća ljepota je što sam upoznao jako puno ljudi iz cijeloga svijeta. Ljudi obično žele imati fotografije s tih skokova i ja sam tako u domovima u svakom kutku svijeta«, kaže Robert koji je skakao za jednu od najvećih svjetskih tvrtki koja ima stroga pravila na koja se i on morao navikavati, jer je došao iz zemlje s drugačijim navikama, pravilima.
Restaurator u Engleskoj
Osim što je na Novom Zelandu bio padobranac, Robert je imao i svoju tvrtku koja se bavila poliesterima i opravkama brodova. Prodao ju je 2016. godine jer se obitelj odlučila preseliti u Englesku odakle mu je supruga. U Engleskoj su sedam godina i sada se Roberta bavi restauracijom.
»Punac je imao svoj posao restauracije starog namještaja i ja sam ga preuzeo. Englezi su takvi, kod njih se sve čuva, restaurira«, kaže Matarić i uspoređuje s Novim Zelandom, za koji kaže da je jedna od najljepših zemalja u kojoj je bio, ali to je mlada zemlja, koja, kako kaže, nema taj osjećaj za tradiciju koju imaju Englezi.
»Od malena sam htio biti Englez, živjeti u Engleskoj, jer sam dugo godina svirao u jednom hevi metal bendu, a hevi metal je stvoren u Engleskoj i kao mladići svi smo mi htjeli biti Englezi. Ali jedno je dolaziti turistički, a drugo živjeti. Kada smo se preselili u Englesku, godinu dana bio sam depresivan, nisam bio siguran mogu li izdržati. Ali kada je punac otišao u mirovinu i kada sam preuzeo njegov biznis, počeo ga voditi na svoj način, sve je krenulo. Počeo sam uživati u ovoj zemlji, poslu koji radim«, kaže Robert koji sada živi u Sunderlandu, gradu koji je pet i pol sati vožnje od Londona, a sat vožnje udaljen od Škotske.
Iako je restauracija starog stilskog namještaja za Roberta bila novi posao, nije u njega ušao bez iskustva vođenja vlastitog biznisa. Svojevremeno je bio vlasnik drugog salona za tetovažu u Somboru, a s ocem je držao, također u Somboru, poduzeće koje se bavilo izradom predmeta od poliestera za automobilsku i drugu industriju. Vlastiti posao imao je i na Novom Zelandu.
»Cijeli život radio sam ono što sam htio. Ali prije nego bih ušao u bilo kakav posao dobro sam razmislio, sagledao sve moguće rizike. Jeste, uvijek je rizik ući u nešto novo, ali to je neki da tako kažem predvidivi rizik«, kaže Robert Matarić.
U tvrtki čiji je vlasnik radi rame uz rame sa svojim radnicima. Kako kaže, jedan dio posla je restauracija starih drvenih vrata i prozora, a drugi dio je restauracija starog namještaja.
»U Srbiji se tako što raditi ne bi isplatilo, čak ni u Njemačkoj, ali u Engleskoj je to jako dobar posao jer su Englezi takvi da ništa ne bacaju već sve što mogu restauriraju i sačuvaju«, kaže Robert.
Na kraju razgovora neiz-bježno je bilo Roberta upitati nedostaju li mu visine. Kaže, nedovršen posao ostalo mu je skakanje s planina.
»Skakati krilima počeo sam 2017. godina, a zatim i skakati sa zgrada i planina, tako da imam oko 70 skokova s planina i oko 20 skokova s krilima. Za skokove s planina morao bih putovati u Italiju, Norvešku, Švicarsku; morao obih onda ostaviti obitelj, posao, tako da sam prestao s tim. Ali ja sam zadovoljan s više od 13.500 skokova. U padobranstvu sam bio od 1985. do 2020. godine. To je veliki staž, ali sada ne osjećam nikakvu potrebu da idem gore i ponovno skačem«, kaže Robert.
Iako u Somboru ne živi od 1999. godine često dolazi u rodni grad. Tu mu žive majka i sestra, pa je svaka dva mjeseca u Somboru. U svoj aeroklub ne ide. Ne zato što neće već zato što je klub u kome je stasao kao padobranac davno ugašen.
»Padobranstvo je samo skakanje, skakanje, skakanje. Dobar trening znači da imate desetak skokova dnevno. Jedan skok traje 30 sekundi, a što u nekom sportu možete naučiti za 30 sekundi? Barem 2.000 skokova treba skočiti i zato je padobranstvo skup sport«, završava razgovor Robert.
Z. V.
